U redu je biti single - 1 dio

"U našoj je literaturi, svaka priča o potpunoj izolaciji čovjeka od njegove vrste, bilo fizičkoj ili psihičkoj, kao što je priča o Robinson Crusoeu prije nego je pronašao otisak ljudskog stopala na plaži, doživljena kao horor priča" David Potter, povjesničar

Ako u google upišete „ being single“ ili „being solo“ gotovo jedino što će vam izletjeti van su članci tipa „Sama, ali svoja“ , „10 razloga zašto je biti single tako super“ ili „Kako uživati u činjenici da ste single – 6 jednostavnih koraka“. I dok nam se odgovor na ovaj rastući fenomen nudi u obliku savjeta površnih poput Coelhovih self help knjiga zapakiranih u neukusne ljubiće, činjenica je da je sve više ljudi single, više nego u bilo kojem drugom povijesnom periodu.

Problem kod spomenutih naslova je što imaju isključivo funkciju savjeta, u smislu da savjetuju kako da prebolimo činjenicu da smo solo i usprkos tome izgradimo kvalitetan život. Kao da je bivanje single medicinski termin koji označava kakvu bolest.

No, koliko god razumijevanje ili nerazumijevanje ležalo s druge strane, govoriti o bivaju single vječito znači govoriti iz pozicije onog ili one koja se brani. Zapravo, možda je najbolje reći iz pozicije one koja se brani jer češće će žena biti ta koja mora braniti svoj solo status, nego muškarac. Osim ako niste Samantha Jones.

Pa čak se i lik Samanthe, kao uostalom cijeli "Seks i grad", pokazao potpunim promašajem, budući da se iza pretenciozno naglašene seksualne neovisnosti glavnih protagonistica zapravo skriva dobro zapakirana emocionalna ovisnost. Na kraju ispada da Carrie čitavu seriju lovi jednog frajera koji našu naizgled samostalnu, inteligentnu i uspješnu junakinju tretira kao igračku. Tako ova serija zapravo ne propagira ispunjen i zdrav samački život, nego potragu za ljubavlju, do koje se dolazi nakon što dovoljno puta svog "savršenog" muškarca odvučete u krevet. Na pamet mi pritom pada i često gotova nezdrava opsesija savršenim mužem, djecom i obitelji Charlotte York koja tako portretira tipičan obrazac žene koja može biti ispunjena jedino kao žena i majka. Ova je tema usko povezana sa singlismom (diskiminacijom osoba koje nemaju partnera) jer su i žene koje ne žele imati djecu na meti napada ili u najmanju ruku naizgled dobronamjernih savjeta poput: "Ali bit će žao kasnije", "Ti ne znaš koliki je dijete blagoslov" ili "Ostarit ćeš sama". Osobno smatram da ako netko može ići toliko daleko da tvrdi kako žena ne može biti potpuna ukoliko ne rodi, onda ja slobodno mogu reći kako mislim da većina žena zapravo ne želi imati djecu, nego misli da želi imati djecu, samo zato jer su društveno instruirane da tako misle. Odnosno, usudila bi se reći da je ta ideja usađena, kao i mnoštvo drugih ideja koje su usađene u ženski mozak, a pritom nam se "prodaju" kao biološki utemeljene.

No, da zaključimo priču sa "Seksom i gradom", ako nekim slučajem to jest priča o velikoj ljubavi, ista dakako ne funkcionira tako lako u stvarnosti.

U svakom slučaju, korijen samačke obrane leži u pretpostavci kako samci ipak jesu sretni, zadovoljni i normalni, premda naše društvo propagira sreću koja je moguća isključivo u paru. Time se ujedno propagira i strah od samoće koji se zapravo nalazi u srži ovog problema, budući da je strah od izolacije tako duboko ukorijenjen u funkcioniranje našeg društva.

Više pročitaj ovdje

Fotografije: Pinterest

---------------------------------------------------------------------------------

                               It's OK to be single! - part 1

"In our literature, any talk of complete isolation of man from his kind, whether physical or psychological, such as the story of Robinson Crusoe before he found the imprint of a human foot on the beach, perceived as a horror story," David Potter, historian

If you type "being single" or "being solo" in google, almost the only thing that will come up are articles such as "Single, but yourself", "10 reasons why it is so great to be single" or "How to enjoy the fact that you are single - 6 simple steps". And while the answer to this growing phenomenon is offered in the form of advice, superficial as Paulo Coelho self help books packaged in tasteless love novels, the fact is that more people are single now than in any other historical period.

The problem with the aforementioned titles is that they have sole function of advice, in terms of advice on how to get over the fact that we are single and still build a productive life. As if being single is a medical term for some kind of a disease.

However, whatever understanding or misunderstanding lays on the other side, speaking of being single always means to speak from the position of the one who defends himself or herself. In fact, it may be best to say from the position of the person who defends herself, because women will often be the one who must defend their solo status, more than men. Unless you are Samantha Jones.

But even the character of Samantha, as the entire "Sex and the City", turned out to be a complete failure, since the pretentiously pronounced sexual independence of major protagonists actually hides a well packed emotional dependence. In the end it turns out that Carrie chases one guy throughoutthe whole series,who treates our seemingly independent, intelligent and successful heroine as a toy. Thus, this series does not propagate a full and healthy life of solitude, but the search for love, which is reached apparently after you drag your "perfect" man into your bed enough times. It also makes me think about often unhealthy obsession of Charlotte York with the perfect husband, children and family, who portrays typical pattern of a woman who can be fulfilled only as a wife and a mother. This theme is closely linked to singlism (discrimination of people who don't have a partner) because women who do not want to have children are also under the attack or at least seemingly well-meaning advices like: "But you will regret it later", "You do not know how much blessing is to have a child "or " You will grow old alone " I personally believe that if one can go so far as to claim that a woman can not be complete if she doesn't give birth, then I feel free to say that I think that most women don't really want to have children, but just think they do because they are socially instructed to think so. I even dare to say that this idea is implanted, as well as bunch of other ideas that were implanted in the female brain, but which are "sold" to us as biologically based.

But, to sum up the story of "Sex and the City", if by any chance it is a story of great love, of course, the same doesn't work so easily in reality.

In any case, the root of defense of single people lies in the assumption that single people are still happy, content and normal, although our society propagates happiness which is possible only in pair. This also propagates the fear of loneliness, which is actually located in the heart of the problem, since the fear of isolation is so deeply rooted in the functioning of our society.

Read more here 

Photos: Pinterest

The Diaries...

Dugo sam razmišljala o tome kako da započnem ove dnevnike iz nekolika razloga:

1. gotovo je neprirodno opet sjesti i pisati nakon godinu dana ( nepisanja/pisanja površnih tekstova o modi za Korporaciju)
2. kao da sam izgubila dar (ako sam ga ikad i imala)
3. ne znam više obraćam li se isključivo sebi ili i drugima
4. za razliku od prije, htjela bih pisati o nečem pozitivnom jer se sada, usprkos svemu, osjećam dobro, recimo o tome kako je ovaj ulazak u 30-e fantastičan, kako ću baš obožavati 30-e i kako mislim da će to biti najbolje godine mog života 

Sjedam, započinjem pa odustajem, ustajem pa opet sjedam. Već danima pokušavam napisati suvislu rečenicu i nastaviti tamo gdje sam stala. Znam li uopće više pisati i jesam li ikad znala? Malčice sigurnija u sebe, ali opet maksimalno samokritična opet se osjećam kao varalica. U svakom slučaju neobično je sjesti i prelaziti prstima po tipkovnici, a ona misao, konstantan demon iznad moje glavi opet vrišti: "Ovo nema smisla, najbolje je da prestaneš, zašto uopće sve ovo radiš". "U najmanju ruku da budem korisna, da ovaj dan ima smisla", odgovara moje racionalno ja. Pa kad sam već počela, budimo ovdje sada u mom najdubljem ja.

Jedno sivo nedjeljno popodne G. i ja ispijamo svoje kave, otpuhujem dim cigarete nakon koje lančano slijedi još jedna. On se hvata za prsa i puštajući onu "tetku" van govori: "C. tako mi nije dobro, tako sam tjeskoban. Mi smo tako neprilagođeni" i nastavlja: "Moraš prihvatiti svoju depresiju, ne boj se depresije, pusti da prođe kroz tebe i napravi ono što treba, a onda je otpustiti s ljubavlju. Ta je rečenica bila sasvim na tragu misli koju sam konstantno ponavljala dok sam prošle zime sjedila na balkonu u kaputu, ispijajući hladan čaj i pušeći cigarete. Ta misao koja je mi je tada konstantno strujala glavom bila je: "Zaroni, uroni u svoju depresiju". 

Još uvijek radim na tome da shvatim kako ne treba bježati niti od jednog aspekta sebe. (Work on it. I tama i svijetlo su dobri i zdravi. Ni kućica, ni more nisu rješenje jer ne postoji ultimativna sreća.)

''We delight in the beauty of the butterfly, but rarely admit the changes it has gone through to achieve that beauty.'' 
Maya Angelou

Bit života je nadrasti sebe.

Bitno je spoznati sebe i raditi prema svojim principima.

Nauči nešto iz ovog, nemoj si trošiti vrijeme. Trebaš si naći identitet. Regrupirati se, napisati knjigu. Taj identitet koji imaš sad, njega je izmislila srednjoškolka, sada igraš tu ulogu, ali ona je postala nefleksibilna, nemaš više mogućnosti. Ljudi su lijeni u spoznaji, ne postoji potpuni mir i apsolutna sreća.

"Osjećam kao da je cijeli moj identitet za posrat se", rekla je ona.

Ja bih život kao u onim hipsterskim filmovima u kojima nema happy enda, ali kraj bar ostavlja dojam lakoće postojanja.

O emancipaciji

Neke žene ne žele emancipaciju, niti razmišljaju o njoj, one se samo žele udati i roditi djecu.

Gledala sam "The Danish Girl", a onda sam opsesivno googlalapravu priču. Ispostavilo se da je prava priča još tužnija. Razmišljala sam o tome ne igramo li svi mi uloge koje ne želimo (ne glumimo li svi da smo nešto drugo ne bi li zadovoljili druge ljude). Svi smo mi Lili Elbe, naš je život čista performativnost. Voljela bih imati hrabrost da idem do kraja kao Lili, da budem svake sekunde ono što zaista jesam bez straha.

Odučili su nas od apstraktnog mišljenja kroz edukaciju, moramo se vratiti istom.

O ljubavi

Samo majka daje bezuvjetnu ljubav.

Znaš da je on/ona "the one" kada spoznaš njegove/njezine mane, ali shvatiš da možeš živjeti s tim.

"E znaš kaj sam shvatila. Ti prekidi su svi isti. Nije mi to više ništa novo. Znam kako to ide. Od onog kada zaspeš navečer i zaboraviš na sve pa se ujutro probudiš i taman kada se razbudiš shvatiš: "A kurac jad". I onda se film tako vrti danima. I to pretumbavanje u flavi. I taj miks emocija. I to faljenje pa bijes. Bijes za faljenje. Pa faze mira do potpune ekstatičnosti pa opet najgori down. Pa čekanje pored mobitela. Hoće li se javiti makar joj/ mu samo želiš reći da popuši kitu. Mnoga opijanja, devastacije svakakve, autodestrukcija najžešća i onda prođe, brže ili sporije, ovisno o tome koliko je veza trajala i koliko si bio/bila emotivno involviran/involvirana. To treba preboljeti kao gripu, jednostavno znaš kako ide, stisneš zube i izdržiš". Baš je nekako simpatično to objasnila D. Razmišljam...možda se žene zato i udaju, jer im se ne prolaziti kroz ista sranja opet iznova. Zapravo uopće ne razumijem koncept braka + trenutačno se uopće ne mogu poistovjetiti s patnjom ili osjećam zaljubljenosti/ljubavi. Baš mi se sviđa taj osjećaj. Nekako sam nedodirljiva i najbolja sebi na taj način/nitko me ne može povrijediti.

"Ali vi biste trebali znati da iznevjerene nade znače oslobođenje od iluzija."

"Danas sam pametniji nego jučer, nego prije 10 minuta" i "Bol nikad ne ode, samo naučiš živjeti s njom"

“Intimnost zapravo nije moguće požurivati. Posrijedi je proces, a ne događaj. Intimnošću nije moguće upravljati. Kao ni osjećaj, nije ju moguće zadržati niti ponoviti po volji. Intimnost opažamo, ne stvaramo ju”.
- ANNE WILSON SCHAEF

Dugo sam tražila mir u njoj, a onda sam shvatila da ga moram pronaći u sebi. Tada kada sam mislila da će mi srce iskočiti van od užasa, kada sam osjećala kao da će sve moje emocije i utisci eruptirati poput vulkana, kada sam sve osjećala trostruko, ona je zapravo pogoršavala moje stanje. Ipak, ljubav s M. Bila je potpuno drugačija od svih mojih odnosa prije. Bile smo ljubavnice, sestre i prijateljice sve u jednom. Ono što ju također razlikuje od svih prije je to što me nikad nitko nije zaustavljao dok sam odlazila. I koliko god je ona katalizirala moje ludilo, nitko me nikad nije toliko puta vraćao nazad. A dok bih odlazila izgledalo je gotovo kao u filmovima katastrofe – ja odlazim sa svojim biciklom, ona baca ključeve u krošnju drveta, lišće pada po svuda toliko gusto da u tren oka cijela ulica biva ispunjenom. Baš kao u filmovima katastrofe kada u zadnjoj sceni sve gori, a glavni likovi odlaze, samo što s njom nikad nije zadnja scena.

O želji

'Desire is the ultimate sating of our emotions, the one that answers no false prejudice, no gender difference. A satisfied desire can justify any means to obtain it. Our desires are an allegory of our lives, of our freedom. And in this context, sex and all its adornments can become in moments one of our most visceral acts, where our feelings may be at their most honest, where we may lose control and get carried away by the simple need to feel free, alive"

biti u ljubavnoj vezi ili bilo kojoj vezi s nekim ljudima protivi se mom biću, svemu onome što ja jesam

biti odgovoran/odgovorna biti racionalan/racionalna do te mjere da odeš od objekta svoje čežnje kako ne bi bio/bila povrijeđena

"hiperseksualna si, sve je to izražavanje tvoje seksualnosti"/trenutačno sam aseksualna, to mi sasvim odgovara/moram prvo dovesti život u red...jesam li se možda iživjela u tom smislu?

O emocijama

Muškarci smiju pokazivati osjećaje samo ako su ljuti.

O prijateljstvu

Kada me Bea napustila pomislila sam: Možda prijateljstvo može opstati samo prešućivanjem? Osjećala sam da odlazi...ili se odnosi jednostavno istroše?

"Sad vidim da imaš jedan destruktivni obrazac u kojem si ti žrtva navodno", rekla mi je.

O odrastanju

Ja sam kćerka svog oca.

Negdje sam čitala:

Zašto je ubojici normalno da ubija? Zato što su mu neuroni zaduženi za osjećaj empatije ili čega već mrtvi, ali mogu se probuditi, znanost je nedavno dokazala.

Upitali su jednu liječnicu da li bi odabrala revoluciju ili obitelj, odgovorila je revoluciju jer želi dostojanstvo za svoje kćeri.

O licemjerju

Ljudska priroda je da se hranimo nad tuđim lošim, jer na ta način uzdižemo sebe (Gle kako je on/ona u kurcu, naspram njega/nje ja sam super)

Kada bi si pričali samo lijepe stvari, lagani bi jedni drugima u lice.

"Onaj koji danas vidi samo gromače u mojoj umjetnosti ne osjeća je, isto tako kao ni onaj koji ne vidi ni to" Oton Gliha

"Moraš se naviknuti da ćeš uvijek nekom ići na kurac. Ali se isto tak navikneš da će te ljudi bez razloga obožavati. Downside i ono na kaj se nikad ne navikneš je da će svi od tebe imati abnormalno visoka očekivanja, što se svega tiče"

Nacija je apstraktan pojam, a sve je laž:

farmaceuti truju, a trebali bi naš liječiti

policija nas nadzire, a trebala bi nas čuvati

vojska proizvodi novac, a trebala bi širiti mir

Crkva dodatno ispire mozak

Živimo u ciničnom svijetu u kojem se svaka iskrenost ismijava.

I revolt because i can not breathe.

PRIHVATITI SEBE

O pisanju

“There is no such thing as a moral or an immoral book. Books are well written, or badly written. That is all.”—Oscar Wilde

"The good writer seems to be writing about himself, but has his eye always on that thread of the Universe which runs through himself and all things.”―Ralph Waldo Emerson

"So create at least one monster. Scare people with it. Shake them out of their too-comfortable comfort zones. Have the courage of the artist. Her courage is the ability to swallow the status quo and create new forms of perceiving. Like Banksy brilliantly tagged: Art should comfort the disturbed and disturb the comfortable”.

"I feel that there has to be a purpose to what we do. If there was no hope at all, we should just sleep or drink and wait for death. But we don’t want to do that. And why? I think something tells us that we should struggle. We don’t really know why we should struggle, but we do, because we think it’s better than sitting down and waiting for calamity. So that’s my sense of the meaning of life. That’s really how I would put it, that we struggle, and because we struggle, that struggle has to be told, the story of that struggle has to be conveyed to another generation. You have struggle and story, and these two are quite enough for me" Chinua Achebe o smislu života i pisanju

"It is only through labor and painful effort, by grim energy and resolute courage, that we move on to better things".

O tijelu

"Tijelo je najnormalnija stvar.Ja imam tijelo, ti imaš tijelo. Naši roditelji imaju tijelo. Ima ga i žena pauk. Nikad nećeš dobiti erekciju (vlažiti se) samo na tijelo. U tome je i čitav problem. U mozak nam je ugrađena ideja da je ljepota dovoljna za orgazam. A mozak? A duh? Čemu onda sve te žene žele biti lijepe kada muškarcima to nije dovoljno".

"Ako ćemo već gledati religijski što se tiče gej - ne gej, prirodno - ne prirodno, onda možemo početi od toga da je ovo tijelo samo ljuštura za dušu, ja sam duša u nekom tijelu, sasvim je nebitno u kojem - muško ili žensko, duše se privlače".

Photos by Pinterest

ELFS meet Zoe Leggings by Mario Vukelić

Beanie by ELFS
Leggings by Zoe Leggings
Photo Mario Vukelić

Je li ljepota zaista estetska kategorija?

„Ljepota je dio povijesti idealizacije koja je sama dio povijesti utjehe. Ali ljepota možda neće uvijek utješiti. Ljepota lica i tijela muči, pokorava; ljepota je bahata. Ljepota koja je ljudska i ljepota koja je stvorena (umjetnost) – obje pobuđuju fantaziju o posjedovanju. Naš model ravnodušnosti dolazi od ljepote prirode – prirode koja je rezervirana, nadsvođujuća, koju je nemoguće posjedovati„ - rekla je Susan Sontag.

Sontag je tako bar donekle definirala pojam koji nastojimo dešifrirati već stoljećima, no postoji li zaista konkretan odgovor na pitanje štoljepota jest?

Iako mit o ljepoti u nekoj formi postoji od kad postoji patrijarhat, u svojoj je modernoj formi izum koji je relativno nedavno izmišljen. Svoj je procvat doživio u doba industrijske revolucije. Sasvim logično, prije razvitka tehnologija i masovne produkcije sadržaja kao što je fotografija, obična žena bila je rijetko izložena prikazima ljepote izvan Crkve. Budući da je obitelj bila produktivna jedinica, a ženski je rad nadopunjavao muški, vrijednost žena koje nisu bile aristokratkinje ili prostitutke, ležala je isključivo u njihovim radnim sposobnostima, ekonomskoj snalažljivosti, fizičkoj snazi i plodnosti. Fizička privlačnost je tako igrala ulogu za obične žene na tržištu braka, ali ljepota kakvom je mi razumijemo nije.

Nakon industrijalizacije obitelji kao radna jedinica biva uništena, a i sama veličina obitelji se smanjuje. Ovi promijenjeni obiteljski uvjeti, uz urbanizaciju, povećan tvornički sistem i bolji standard života stvaraju sasvim odvojenu sferu kućanstva, sferu čiji je primiran cilj ugoda. U skladu s tim, razvila se nova klasa pismene, aktivne žene o čijoj je submisiji ili bolje rečeno konzumerizmu kapitalizam ovisio.

Stvar se zahuktala 50- ih. Nakon Drugog svjetskog rata i potrage za novim tržištima došlo je do redefiniranje ženske ljepote pa je žena po novom modelu morala biti vječno mlada, lijepa i vitka. Kako bi prodali svoje proizvode, oglašivači su kod novih potencijalnih kupaca morali umjetno izazvati nezadovoljstvo i potrebu za nečim. Tako im je bilo lakše prodati proizvod koji bi kupcima trebao „pomoći“ da ponovno budu „sretniji“. A gdje pronaći bolju nišu za zaradu nego u industriji ljepote. Ljepota je ionako, kako to je to objasnila Susan Sontag, dio povijesti idealizacije koja je sama dio povijesti utjehe.

Ideju ljepote pobliže opisuje i Naomi Wolf koja je najpoznatija po svojoj knjizi „Mit o ljepoti“ („The Beauty Myth“) iz 1991. U predgovoru drugog izdanja iz 2002. navodi kako su uz neke od reakcije na prvo izdanje išle u smjeru Platonovog Simpozija, poznatog dijaloga na temu vječnih i nepromjenjivih ideala, u vidu rečenica poput: "Žene su ionako oduvijek patile zbog ljepote!" Spisateljica ističe kako je zanimljivo da nikom nije bilo jasno da ideali ljepote nisu pali s neba, nego da su došli od nekud i kako su tu da služe svrsi. Ta je svrha, objašnjava Wolf prvenstveno financijska, kako bi se povećao profit oglašivača čiji dolari koji dolaze od reklama dovode do toga da mediji zauzvrat kreiraju ideale. Dodaje kako je u pozadini i politička svrha. Što su žene postajale snažnije politički, to su ideali ljepote postajali teži za dostignuti, uglavnom kako bi im oduzeli energiju i usporili njegov napredak.

"Mit o ljepoti priča ovu priču: Kvaliteta pod imenom "ljepota" postoji objektivno i univerzalno. Žene moraju željeti utjeloviti tu kvalitetu, a muškarci moraju željeti posjedovati žene koje utjelovljuju taj ideal. Ovo je utjelovljenje imperativ za žene, a ne za muškarce, isto je opravdano i prirodno jer to tako biološki, seksualno i evolucijski: Snažni se muškarci bore za lijepe žene , a lijepe žene su reproduktivno uspješnije. Ženska ljepota mora biti u korelaciji s njihovom fertilnošću, a budući da je sistem baziran na na seksualnoj selekciji, to je neizbježno i nepromjenjivo", objašnjava Wolf.

Ništa od ovog nije istina. "Ljepota" je valutni sistempoput zlata. Kao svaka ekonomska jedinica, određena je politikom, a u modernim je vremenima na Zapadu postala sistem vjerovanjakoji osigurava mušku dominaciju netaknutom. Kroz pripisivanje vrijednosti ženama u vidu vertikalne hijerarhije, vodeći se kulturalno nametnutim fizičkim standardima, to je ekspresija odnosa moći u kojoj se žene moraju neprirodno natjecati za resurse koji su muškarci zauzeli za sebe. "Ljepota" isto tako nije univerzalna i nepromjenjiva. Primjerice, Zapad tvrdi da svi ideali ženske ljepote proizlaze iz Platonovog ideala žene, dok se Maori pak dive golemoj vulvi, a pleme Padug velikim grudima. Niti je "ljepota" funkcija evolucije: Njeni se ideali mijenjaju puno bržim tempom nego što je to evolucija vrsta. I Charles Darwin je sam bio neuvjeren vlastitim objašnjenjem da je "ljepota "rezultat seksualne selekcije koja je devijacija od pravila prirodne selekcije. Antropologija je opovrgnula misao da žene moraju biti lijepe kako bi bile odabrane da bi se parile...Niti je to nešto što samo žene rade, a muškarci gledaju: među Nigerijskim plemenom Woodabe, žene imaju ekonomsku moć, a pleme je opsjednuto muškom ljepotom, muškarci iz ovog plemena provedu sate u detaljnim make up seansama te se natječu provokativno naslikani uz ples, pritom koristeći zavodničke izraze lica u izborima za ljepotu u kojima su suci žene.

Wolf izvodi zaključak kako mit o ljepoti, nema povijesno i biološko opravdanje. Ona postavlja pitanje: Ako mit o ljepoti nije baziran na evoluciji, spolu, rodu, estetici ili Bogu, na čemu je onda baziran? Taj isti mit tvrdi da se u njemu radi o intimnosti, seksu, životu i slavljenju žene. Onda daje odgovor i kaže: Zapravo je sastavljen od emocionalne distance, politike, financija i seksualne represije. U mitu o ljepoti nije uopće riječ o ženama. Riječ je o muškim institucijama i institucionalnoj moći. Kvalitete koje određeni period naziva ljepotom u ženama su samo simboli ženskog ponašanja koje taj period smatra poželjnima. Kod mita o ljepoti se uvijek zapravo radi o propisivanju ponašanja, a ne izgleda.

photos by Viktor Shalom, Instagram and Pinterest

text by Iva Hanzen

------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Is beauty really an aesthetic category?

"Beauty is part of the history of idealization that is itself part of the history of consolation. But beauty may not always console. Beauty of face and body tortures, obeys; Beauty is arrogant. Beauty of the human and beauty that is created (art) - both excite the fantasy of possession. Our model of indifference comes from beauty of the nature - the nature which is reserved, arching, which is impossible to own " - said Susan Sontag.

Sontag at least partially defined the notion that we are trying to decipher for centuries, but is there really a concrete answer to the question of what beauty is?

Although beauty myth in some form exists since patriarchy, in its modern form is an invention that was invented relatively recently. It reached its peak in the era of the Industrial Revolution. Logically, before the development of technology and mass production of content such as photography, ordinary woman was rarely exposed to images of beauty outside the Church. Because the family was a productive unit, and women's work complemented the male's, the value of women who were not prostitutes or aristocrat, lay solely in their capacity for work, economic resourcefulness, physical strength and fertility. Physical attractiveness played the role for ordinary women in the marriage market, but beauty how we understand it today didn't.

After the industrialization, family as a work unit was destroyed, and it also decreased in size. These changed conditions of families, along with urbanization, increased factory system and better standard of living created a completely separate sphere of the household, the sphere whose uncompressed goal was pleasure. Accordingly, we developed a new class of literate, active women whose submission or should we say consumerism capitalism depended on.

The thing heated up in the 50s. After the World War II and search for new markets, there has been a redefinition of female beauty and a woman according to the new model had to be eternally young, beautiful and slim. In order to sell their products, advertisers had to artificially provoke dissatisfaction and the need for something with new potential buyers. It was easier that way for them to sell products to customers which were supposed to "help" the customers to be "happier". And where better to find a niche for making money than in the beauty industry. Beauty is anyway, as it was explained by Susan Sontag, part of the history of idealization that is itself part of the history of consolation.

The idea of beauty was also closely described by Naomi Wolf, who is best known for her book "The Beauty Myth" from 1991. In the preface to the second edition from 2002. she states that some of the reaction to the first edition went in the direction of Plato's Symposium, the famous dialogue on the eternal and immutable ideals, in the form of sentences like: "Women have always suffered because of beauty anyway!" The writer points out that it is interesting that no one realised that the ideals of beauty have not fallen from the sky, but that they came from somewhere and that are there to serve a purpose. The purpose, explains Wolf is primarily financial, to increase profits of the advertisers whose dollars which come from advertising have led the media to cerate the beauty ideals in return. She adds that in the background there is also a political purpose. As women were becoming more powerful politically, the ideals of beauty became more difficult to achieve, mainly so their energy could be weaken and their progress slowed down.

"Beauty myth tells this story: The quality called 'beauty' exists objectively and universally. Women must want to embody this quality, and men must want to possess women who embody this ideal. This embodiment is an imperative for women and not for men, the same is legitimate and natural for it is so biologically, sexually and evolutionary: Strong men battle for beautiful women, and beautiful women are reproductively successful. Female beauty must be correlated with their fertility, and since the system is based on the sexual selection, it is inevitable and unchangeable, "explains Wolf.

None of that is true. "Beauty" is an exchange system, such as gold. As each economic unit, it is determined by politics, and in modern times in the West it became a belief system that ensures male dominance intact. Through the attribution of value to women in the form of a vertical hierarchy, led by culturally imposed physical standards, it is the expression of power relations in which women must unnaturally compete for resources that are occupied by men for themselves. "Beauty" is also not universal and unchanging. For example, the West maintains the notion that all the ideals of feminine beauty derive from Plato's ideal of women, while the Maori admire enormous vulva, and tribe Padug large breasts. Nor has "beauty" any evolution function: Its ideals are changing much faster than evolution of species. And Charles Darwin himself was unconvinced with his own explanation that "beauty" is the result of sexual selection, which is a deviation from the rules of natural selection. Anthropology has refuted the idea that women must be beautiful in order to be selected to be mated ... Nor is it something that only women do, while men watch: in the Nigerian tribe Woodabe, women have economic power, and the tribe is obsessed with the male beauty, Men from this tribe spend hours in the detailed make-up sessions and compete provocatively painted while they dance, at the same time using sexy expressions in the beauty elections in which judges are women.

Wolf concludes how there is no historical and biological justification in beauty myth. She raises the question: If the beauty myth is not based on evolution, sex, gender, aesthetics, or God, what is it based on then? This same myth claims that it is about intimacy, sex, life and celebration of women. Then she gives the answer and says: It's actually made up of emotional distance, politics, finance, and sexual repression. In the beauty myth there is not even a word about women. It is about male institutions and institutional power. Qualities that a certain period calls the beauty in women are only symbols of female behavior that this period consideres desirable. eauty myth is always really about prescribing behavior, not appearance.

photos by Viktor Shalom, Instagram and Pinterest

text by Iva Hanzen