Fashionis My Only Drug: The Diaries: Baš bih se odmorila od sebe!

Ne vičem li predugo: Čemu sve ovo? Kome treba moj tekst? Odgovor i dalje ne dopire do mene. Kao da vičem samom Bogu, a on ne odgovara. Kako da počnem? Gdje sam ja to bila proteklih mjeseci? Nisam više sigurna znam li uopće pisati i jesam li to ikad znala. Jesam li ja samo neiscrpno vrelo ispraznih fraza, konstrukcija koje samo meni imaju smisla i konačno posve nezanimljivog teksta? Sve češće to pitanje -kako da počnem? Kako da ogolim svoju dušu, kako da se iscijelim? Gotovo da sam se pomirila sa svojom tihom, depresivnom fazom pa je i ne pokušavam raspisati, ispisati sve zlo i bolno, kao što sam to činila dosad. Znam samo dvije stvari: a) nemam nikakvog nadzora nad onim što izađe iz mene kad jednom počnem pisati i b) da bih znala kako da počnem, moram znati gdje sam. Ali ja ne znam gdje sam. Ja sam all over the place, iznutra, izvana, u procjepu, iznad njega. Gdje sam ja to bila u zadnje vrijeme? Voljela bih da nisam toliko premorena i usporena pa da samo na brzinu odvrtim film. Ako čvrsto zatvorim oči i skoncentriram se možda se sjetim...Pokušat ću....

Zasigurno sam izgledala kao dijagnosticirana neurotičarka dok bih jutrima ispadala iz kreveta, sva omamljena od normabela bez kojih ne bih mogla zapati. Gutala sam normabele ili što god slično bi mi došlo pod ruku, gutala sam cijele šake, lako kao da žvačem bombone. Onda bih trčala u kupanu, pristavljala kavu, prala zube, na brzinu žvakala kruh s maslacem, ispijala kavu, šminkala se i tražila čistu odjeću u hrpi razbacanoj po čitavoj sobi, sve u isto vrijeme. Vječito tražeći mobitel i ključeve, istrčavala bih iz stana, mrzovoljno pozdravljajući roditelje koji bi u kuhinji tiho doručkovali. Otac sav usporen od koktela lijekova koje je dobio nakon dvostrukog infarkta od prije par mjeseci, možda bi nešto i komentirao da se ne osjeća tako nadrogirano non-stop, dok bi majka zatvarajući vrata stana vikala: „Moraš se malo sabrati jer ovo ničemu ne vodi!“. Zatim bih brzo pedalirala iz jedne redakciju pa onda u drugu i treću.

Počastila bih se kojom krpicom jer toliko radim. "Mislila sam da sam luda, onda sam otišla u shopping i shvatila da sam potpuno normalna", povikalo bi moje površno, žensko ja. Međutim, kratkotrajno uzbuđenje shopppinga tek bi me nakratko usrećilo jer postala sam toliko prazna da me ne veseli baš ništa. Voljela bih biti ona glasna djevojka kao prije, ona koja se na tulumu u kutu smije od sveg srca dok s prijateljima prepričava zgode. Ulazila sam i u parfumerije. Otkako životarim, parfemi su mi zabranjen luksuz. Kada sam se prije koji mjesec u jednoj finoj parfumeriji našpircala Bvlgarievim Jasmin Norirom umalo sam se onesvijestila. Čim sam osjetila špricaj tog božanskog parfema na svojoj koži, oči su mi se zaklopile, božanska muzika zasvirala je u mojim ušima, a sjećanja na bivši život u kojem se bila poslovna mlada žena s muškarcem i super poslom, posve su me preplavila. Brzo sam se povratila iz magičnog trenutka.

Dakle, gdje sam ja to bila? Kratko sam gubila vrijeme na Damjana koji mi se odjednom opet pojavio u životu, draži i divniji nego ikad prije, nudeći utjehu za ovaj nesnošljivi život. Trebao me u svojoj jesenskoj depresivnoj fazi, a ja sam trebala nekoga, bilo koga, samo da se ne moram suočiti sa stvarnim svijetom. Njegova topla, mračna soba bila je uvijek ugodan bijeg iz kojeg sam se doduše brzo prenula. Kako mu je postajalo bolje, shvatila sam da ga gubim. Kao da je ikad bio moj. Nemoćna da više pratim izmjene njegovih maničnih i depresivnih faza, otišla sam, ovaj put zauvijek. Bila sam gnjevna na njega što moram sama prolaziti svoja sranja. Ali onda sam shvatila- naravno da moraš sama prolaziti svoja sranja, to su tvoja sranja i najvažnije od svega ti to možeš sama. Izbrisala sam njegov broj po stoti put, ali ovaj put zaista zadnji, spremila kovčege, odselila se od roditelja, promijenila posao (jedan od pet koje radim), kupila par novih haljina, počela se družiti s par novih ljudi… Dosta je. Krajnje je vrijeme da pogubim plačljivu djevojčicu u sebi. Ovaj put nema roditelja i/ili frajera koji će za mnom kupiti moja govna. Nipošto planiran fresh start, sasvim impulzivan, rezultiran odlukama donesenim od danas do sutra…tako tipično za mene.

Večer prije nego što sam otišla od njega, uzela sam sve flomastere s njegovog radnog stola i išarala čitav zid u njegovoj dnevnoj sobi. Usred mahnitih črčkarija nacrtala sam ogromno srce, a u njemu ostavila svojevrsnu poruku čitavom svijetu- daj mi ljubav jer od ljubavi raste cvijeće. Dok sam mahnito šarala po zidu njegove dnevne sobe, on je mirno sjedio gledajući me zavaljen u fotelju. Njega je moje ludilo uvijek tako zabavljalo, a ja sam bila sretna što se uopće ne trudi zaustaviti me u ovom dječjem momentu. Zapravo, predivan moment za kraj. Prije nekoliko dana jedan zajednički prijatelj mi je poslao sms: „Bio sam u njegovom stanu i bio sam jako sretan kad sam ugledao pečat koji si ostavila, bio je tako predivno, nesumnjivo tvoj!" Jedna od divnijih rečenica upućenih u mom smjeru u zadnje vrijeme, osim one moje cimerice koja je jučer tako spontano izjavila: „Ti imaš tu moć da je s tobom uvijek zabavno.“ I zaista nije nam loše, u našem stanu u centru koji odiše onom starozagrebačkom vibrom u svih svojih 100 kvadrata. Tri djevojke, jedan pas, jedna mačka i jedan stan - ambiciozna i uspješna farmaceutkinja, osebujna modna dizajnerica i opičena novinarka...zvuči kao sitcom. Pa život je ionako film, zar ne?