The Diaries: Disklejmer svijetu!

"I write my stories in the morning, my diary at night." Anais Nin

O revoluciji

 "I Am Not an Angry Feminist. I'm a Furious One!"

Prva bih bacala molotovljeve koktele u izloge, ali da to i učinim prozvali bi me ludom i strpali u zatvor. Ljudi zapravo ne žele promjenu. Ljudi vole status quo. Jer lakše je zabiti glavu u pijesak, nego gorjeti na lomači. Čini me žalosnom kada vidim kako moja revolucija i moje riječi ( u obliku mojih tekstova) ne znače ništa, osim naravno moje osobne terapije i mog osobnog razvoja. Ali koliko ću si još dugo moći dopustiti ovaj svoj osobni razvoj, ovaj rad na sebi, u obliku cjelodnevnog i cjelonoćnog ispijanja kava, pušenja mnogih cigareta i povlačenja po stanu u pidžami ili kojekakvim starim krpama, pišući mnoge naizgled bitne riječi? Koliko dugo dok mi roditelji ili savjest ne počnu prigovarati kako je krajnje vrijeme da se primim nekog "ozbiljnog" posla!? Ne mogu bacati molotovljeve koktele pa bacam one apstraktne u obliku svojih tekstova. Čudno je to -ne mogu stati pisati, a opet čini me žalosnom svaki taj moj tekst i nikakav feedback. Nikako da naučim da ne mogu mijenjati svijet. Nikako da naučim da možeš mijenjati samo sebe i nadati se da će se pozitivna energija proširiti dalje! To je srž mog problema, moje tuge – ne mogu očekivati promjenu u drugima, to je besmisleno, a i sebično.

"We are waiting for the birds of paradise, not little brown hens"

Maya Angelou on Freedom

“You only are free when you realize you belong no place — you belong...

Stupnju svijesti našeg društva/Zdravom razumu

Potpuno je besmisleno da se stvari koje su meni i mojim prijateljima zdravorazumske, drugim ljudima moraju potanko objašnjavati i doslovno crtati. A ja vjerujem da je ovo zdravorazumsko što osjećam jedino ispravno i jedino istinito. Ali ne u smislu da svatko ima svoju istinu, nego zaista smatram da je ova moja istina jedina istina, jer moja istina (i mojih prijatelja) zasniva se na potpunoj slobodi i ljubavi za sve. Želim slobodu i ljubav za pedere, lezbe, moje sise, moju pičku, sve naše sise i pičke zapravo, za žene koje su preživjele rak dojke te im je ista odstranjena ili čak obje, za žene koje broje svaki svoj zalogaj, za žene koje se srame svog tijela, za sve žene ikad prozvane ružnim i debelim kučkama i kurvama, za žene i muškarce svih vjeroispovjesti i afiniteta sve dok ne štete drugima....Ovo zvuči kao klišej? Ako je klišej zašto se onda ovo društvo tako mali trudi oko toga da te slobode budu potpune? Jer oprostit ćete mi, ja i dalje živim u društvu u kojem se moji gej prijatelji/prijateljice ne smiju držati za ruke na ulici, u kojem se ne smijem poševiti sa svim frajerima iz iste ekipe jer će me nazvati droljom, u kojem ne smijem pisati tekstove kakve pišem jer će me prozvati ludom ili neinteligentnom, u kojem ne mrzim svoj odraz svaki put kad se pogledam u ogledalo! Ja naprosto ne mogu vjerovati da je ovom društvu trebalo toliko NAPORA da shvati da su recimo robovlasništvo, apartheid ili nacizam loše ideje!! Iz toga jedino mogu zaključiti da je čovjek u svojoj osnovi loš i da se humanost uči, što mi je osobno smiješno jer mi se do sad činilo kao da je to nešto s čim se čovjek rodi!

Znam da sam u pravu jer se konstantno preispitujem i pitam jesam li u krivu te od drugih ljudi tražim da me upute ukoliko sam u krivu! Do sad smatram da sam u krivu jedino u svom načinu -prebahata sam i preglasna, olako posežem za glasnim uvredama, ali i dalje sam uvjerena u ispravnost svojih tvrdnji, neka mi se dokaže drugačije!

Stupanj svijesti našeg društva očituje se (između ostalog) u jednom alatu, a to je smijeh! To je kao kada se djeca u vrtiću smiju drugoj djeci, zbog nekih posve nesmiješnih pizdarija. To rade i odrasli ljudi, smijeh je tu odraz sljedeće situacije: "Ja ne razumijem, ne mogu kognitivno spoznati što mi pričaš pa se smijem jer se u biti ne mogu nositi s tim, nepoznato mi je pa ću se radije smijati umjesto da se informiram, da pitam, da upoznam materiju!"

Smijeh je gotovo isti kao sarkastični komentari nekih mojih poznanica. To su žene koje su vječito nadrkane, doduše jako pametne i zapravo se slažu s onim što govorim, ali toliko su isfrustrirane vlastitom sobom da moraju iscijediti taj gnojni prišt frustracije iz sebe inače bi umrle, pa ga iscijede u obliku sarkastičnog komentara. Svi znamo neku takvu ženu, neku koja će rado srati i popljuvati moj novi tekst ili komentirati ga sarkastičnim komentarom, dok si ja mislim: "A koji kurac ti radiš da učiniš ovaj svijet boljim mjestom, a gdje je tvoj aktivizam, kako se on točno očituje?" Jer ako žene imaju zajedljive komentare na druge žene, pogotovo one koje se trude učiniti promjenu, najbolje da se sve odmah bacimo na lomaču momentalno!   

O slobodi u vlastitom tijelu

Nekidan sam se šetala gradom odjevena tek u tanku ljetnu haljinu bez ikakvog veša ispod. Krenula sam kod jednog prijatelja fotografa kako bih mu pozirala za akt. On je inzistirao da sat vremena prije snimanja ne nosim gaćice niti grudnjak, kako mi na tijelu ne bi ostali tragovi istih. Kada sam zakoračila na ulicu, prestravila sam se. Osjećala sam se kao da sam potpuno gola i kao da svi, baš svi znaju da oni "sramotni" dijelovi mog tijela sasvim slobodno dišu. Pomislila sam: "Kakvo licemjerje od tebe C. da ne možeš ovakva prošetati gradom, a boriš se tu za neke slobode". Na kraju sam shvatila da je hodati po gradu ovakva, zapravo dobra vježba za dobivanje samopouzdanja te za relaksaciju i jednostavno uživanje u svom tijelu. Preporučila bih je svakoj ženi. Dok sam došla do svog prijatelja, osjećala sam se posve opušteno i konačno se iznenadila koliko mi je prirodno bilo skinuti se za akt. Mislim da je on veoma talentiran umjetnik, zato mu vjerujem i sretna sam zbog naše suradnje. Uostalom, to je samo ljudsko tijelo. Tako je predivno.

O ljubovanju

On je svjetlucava distrakcija, izvor utjehe.

Nitko ne daje komplimente kao gej cure <3

Moje prijateljice lezbijke savjetovale su mi da pogledam film "Blue is the warmest color", kako bih se riješila svog straha od toga da nikada neću biti dovoljna/dovoljno dobra lezbijki.

Kažu da tolike žene pate od menstruacijskih bolova jer mi žene nismo sigurne u svoju seksualnost i vječito nas je sram iste. Taj sram je nametnut, smatram!

Ljubav nam treba jer ono što postignemo želimo podijeliti s drugima!

Da li se ako vidiš plastičnu Djevicu Mariju, dok tijekom orgazma čvrsto stišćeš oči, broji kao ukazanje? :)

Dobro je uključiti hranu u seks.

Jedini razlog zbog kojeg neki muškarci jebu je taj što u ruci znaju držati gitaru ili lijepo uskočiti u fino odijelo, jedini razlog zbog kojeg jebu je taj što neke žene padaju na njihove izmišljene sposobnosti!

Mrzim prljave muške stanove, ali opet neki od njih radili su nam i gore stvari od prljavog stana pa smo im prelazile preko toga! Je li pitanje uočavanja sranja, bio to njegov prljav stan ili način na koji gura košulju u hlače, pitanje zaljubljenosti, uviđaš onoliko koliko ti zaljubljenost dopušta?

Kompleksi su duboka stvar s kojom se ne možemo svjesno boriti, ako imaš neki kompleks zbog kojeg si nikada ne možeš biti super cool sam sa sobom, to se reflektira na samopouzdanje. Vjerojatno ljudi koji se ne smatraju lijepima misle da moraju davati neke druge stvari da zadovolje ljude.

Mnogo se ljudi u ovom gradu samo međusobno jebe i drogira i sve ih boli kurac hoćeš li biti tu ujutro kad se probude. Ja volim sigurnost i osjećaje i ne volim se osjećati kao da smo tu u prolazu. To me oduvijek plašilo. Volim ekskluzivu s ljudima, nisu mi napete emotivne kurve. Strašno mi je da neki ljudi  mogu jesti, spavati i danima dijeliti intimu s nekim, i onda još s 1000 drugih u isto vrijeme. Nemam ništa protiv toga, ali osobno nemam takav emotivni kapacitet! Čak i kada sam živjela poligamno, tiho sam noću plakala za monogamijom i pripadanjem nekome.

Moj prijatelj S. simpatizira tu jednu djevojku, ona je gluha. "Ajde par brzopoteznih savjeta za dejtanje s gluhom osobom?", pitao me gotovo u šali. Ja sam kao iz puške odmah izbacila prva tri: a) ne moraš se derati dok pričaš, oni to kuže, sam pričaj polako i razgovijetno b) ako nešto ne pohvataš dok ona priča, nemoj se praviti da jesi jer to se isto lako skuži, radije pitaj da ponovi ili neka ti napiše na mobitel ili na komad papira ono što želi reći, a tako i ti njoj i c) kada vidiš da je netko u društvu drugačije tretira, u smislu da je žali, ili da će se radije tebi obratiti, a ne njoj, postavi se kao da ona čuje, pomozi kada treba pomoći, ali nikad se nemoj ponašati kao da nekakav hendikep uopće postoji u čitavoj priči, uostalom ja to niti ne gledam kao hendikep, to je više kao drugačija vrsta komunikacije. "Wow, ti zbilja imaš savjete za svaki kurac!", nasmijao se moj prijatelj. "Ah, u čitavom dijapazonu budala koje su me povrijedile, svih mogućih boja kose, stilova, afiniteta i karaktera, našao se jedan koji nije čuo. Tako da you name it, I've got it!", rekla sam okrećući očima i dodala: "Mislim, ti savjeti čine se smiješnima možda, ali mi živimo u svijetu u kojem bolest, starost, hedikep i drugačijost ne postoji. Svi mislimo da bi se savršeno snašli u bilo kojoj životnoj situaciji s takvim osobama, ali kad se zaista i nađemo, dio našeg bića lagano se smrzne čisto jer nam je to strano, jer smo navikli živjeti u svijetu u kojem su svi mladi, zdravi i predivni. To je laž.

Imam te periode divljaštva kada odem van pa se vratim kući za tjedan dana i da, tad obično spavam u tuđem krevetu, i da, taj san nije samo san nego je isprepleten milovanjima, poljupcima i penetracijama, ali najviše od svega, volim takve dane jer puno pijem, a ja baš volim piti i konzumirati kojekakve suptance. I onda imam periode kada se danima ne mičem od laptopa, i nitko i ništa nije bitno dok ne napišem sve svoje tekstove, dok ne izbacim žuć. Kada sam se tako nedavno vratila s jednog od svojih hedonističkih proputovanja, na vratima me dočekala majka ( da sad opet živim s mamom, već neko vrijeme i mislim da će tako i ostati do kraja života) sa sumnjičavim pogledom i ono dobrom starom: "A šta si se zaljubila?". Pogledala sam je pogledom punim gnjeva, toliko gnjevnim da sam točno mogla osjetiti koliko se sledila.  Mrzila sam tu rečenicu još kao dijete, iako nisam mogla odrediti što mi točno toliko smeta kod iste. "Slušaj majko, zbog takvih primitivih šala, koje se smatraju samo šalama i kao takve nimalo štetnima, mi živimo u jednom vrlo mizoginičnom društvu koje počiva na pretpostavci da je žena vlasništvo muškarca i da žena može biti sretna i ispunjena isključivo zbog muškarca. E pa moja sreća majko nema veze s penisom, osim kada govorimo o onih 20-ak ili više sekundi orgazma, tu i tamo." "Imaš prvo, neću više!", rekla je majka pokunjeno i bilo mi je žao, ali činjenica jest da naše majke koliko god divne bile, jesu još više brainwashane nego mi i mi smo te koje moramo dati lekciju o feminizmu, ma kakvom feminizmu, o normalnim ljudskih odnosima, ne samo naraštajima koji dolaze, nego i onim starijima. Ovo možda zvuči kvazi inispirativno kada tako teatralno kažem: "Mi smo te koje moramo dati lekciju o feminizmu!", ali pokažite mi onu koja sanja o tome da joj kćer bude silovana, da joj kćer nazivaju kurvom, debelom i ružnom, da joj kćer završi u lošem braku koji će rezlutirati nekom psihozom!" Dobrodošle, u takvom društvu živimo i u takav kontejner ćete iz pičke izbaciti svoje kindersurprise paketiće, ako se ne probudite ODMAH!

Dobrota/Veličina muškarca očituje se u njegovom odgoju, prvenstveno u tome kako ga je majka odgojila. Muškarac se ponaša prema ženi onako kako ga je odgojila majka.

O majci

Loše se osjećam kada je prekorim, ali toliko mi digne živac u sekundi nekim rečenicama, da se posve izbezumim. Ali često razmišljam o tome, kako je blaga i kako mi je dala svaki komadić sebe. I onda se sjetim kako uzimamo svoje roditelje zdravo za gotovo jer mislimo: "Ma, uvijek će biti tu". I zaista, ja posve infantilno razmišljam tako, čak i sada dok gledam umorne oči svoje majke ili spodobu od svog umirućeg oca, ja sam posve uvjerena da će oni zauvijek biti tu, živi, zdravi i sposobni i jaki.

O licemjerju

Olako se razmećemo konstrukcijom "Istina boli!", koristeći je gotovo kao pošalicu, bez da smo svjesni značenja iste. Jer kada ljudima u lice kažeš istinu, oni će podemoniti i optužiti te kako si bezobrazan ili te čak ismijati. Pritom će zaboraviti da je njihova reakcija izazvana upravo time što si pogodio u srž. To znači: "Istina boli!". Veličina čovjeka vidljiva je u tome što će prijeći preko vlastite sebičnosti i ega, pogledati duboko u sebe i reći ti: "Hvala ti prijatelju što si mi rekao istinu!” Dosada nisam upoznala niti jednu tako veliku osobu.

Ljudi žele da im kažeš stvari u lice, ali sve dok se to podudara s njihovim percepcijama sebe. ŽELIMO DA LJUDI DRKAJU NA NAŠU PERCEPCIJU SEBE, A NE NA NAŠU STVARNU OSOBU.

O emocijama

Rado ćemo se rasplakati nad scenom ljubavnika serviranih nam u okviru filmskog platna dok iza njih sviraju božanske fanfare, ali to je otprilike to što ćemo priznati od emocija. Takav oblik emocija lako je probavljiv obrok iz  fast food tvornice plastičnih snova. No, ljudi zapravo ne vole emocije + ne vole osobe koje javno/otvoreno/bez srama pokazuju emocije. Ljudi se ne mogu nositi s emocijama + one podrazumijevaju slabost. Osobno, mislim da se veličina čovjeka očituje u: priznavanju istine + priznavanju svojih i tuđih emocija bez osude.

O ljepoti

Sve se u ovom društvu svodi na to da moramo ili da nešto mora biti lijepo. Ništa drugo nije bitno kao biti lijep. Takav stav posve je sulud budući da nitko nije birao kako će izgledati i samo donekle možemo utjecati na to. Kakva je to bolest – od pojedinca tražiti da bude lijep, iako kad bolje razmislim, posve je u skladu sa svim površnim idejama na kojima počiva naše društvo.  

Koja od nas sa 100%- tnom sigurnošću može reći: "Sretna sam takva kakva jesam, ne želim ništa mijenjati i nemam drugih želja!"???

O bijesu

Kada vičem na druge, zapravo vičem na sebe. "Koliko godina imaš kad se dereš na ljude?" pita me teta D. "3", kažem ja.

O toleranciji

Nisi tolerantan samo ako možeš reći kurac i pička, tolerantan si ako razumiješ ljude, ako ih TOLERIRAŠ. Ja ne toleriram ljude i ljudsku glupost. Mislim da je ljudska glupost iznimno štetna za razvoj društva. Usudila bih se reći da se pravo glasa treba dodjeljivati u skladu sa stupnjem inteligencije. Tolerancija je vidljiva u ljubavi prema drugim ljudima. Moram poraditi na svojoj toleranciji!

N.

Rekla sam N. kako ne razumijem zašto me neke moje kolegice ne mogu organski smisliti bez ikakvog posebnog povoda:

N: Neke žene ne slažu se s tvojim životnim stavom i misle da si preserantica!

Ja: Kako misliš preserantica? Pa ja u svojim tekstovima konstantno pišem neke baš ružne stvari o sebi.

N:  Pa preserant ne mora govoriti lijepe stvari o sebi!

Ja: O čemu bi preserant drugo govorio nego o lijepim stvarima o sebi?

N:  Mogla bih sad to elaborirati, ali to je za znanstvenu studiju.

Ja: Pa daj reci mi molim te!

N: Mislim da ljudi misle da sve to što ti pišeš ne misliš nego si poluinteligentna koza koja nema pametnijeg posla.

Ja: A zašto ti isti onda religiozno čitaju svaki moj tekst?

Love C.

xoxo

*Diaries su dio bloga koji prati život izmišljene djevojke. Svaka sličnost s pravim ljudima je slučajna.

Ovi dnevnici su javni jer mi pokazuju do koje granice sam spremna ogoliti svoju dušu i tako doći do same srži svoga bića!

photos: 

http://www.pinterest.com/pin/99149629270477499/