"I'm not controversial at all, and whatever I've said I meant. Amongst all of the people around me, my views are not special. They are only controversial if your brain is stuck in 1957." (2014) Morrissey
O drogama
Prema Freudu, ljudi imaju nagon života, eros i nagon smrti, thanatos. Taj smrtni nagon tjera ljude da se upuštaju u rizične i destruktivne situacije i činove koji bi mogli voditi do vlastite smrti, kao što su traženje adrenalina, nasilje, rizici i slično. Nije li konzumiranje određenih droga u kombinaciji s alkoholom poigravanje s thanatosom?
Probala sam GHB. Spustila sam se u klub, a A. me dočekao s toplim osmijehom i čašom nekakve žestice. Gurnuo mi je času u ruku, rekavši: "Popij! Popij sve! To je đibica!" Nisam se opirala jer vjerujem A. Znala sam ga još dok je bio tek nesiguran mladi peder. I sad je mladi peder, ali je postao iskusan partijaner. Gledam njegovo koščato lice, vidno mršavije od onog punog lica kakvo je imao kada sam ga upoznala. I dalje je beskrajno drag. Koketiranje s drogama, mnoge neprospavane noći i jutra na afterima s ekipom prema kojoj gajim 0 posto rispekta jer žive život bez ambicije, nisu ga promijenili. Pažljivo isprobavam droge zadnjih godinu dana i to po prvi puta u životu. Čekala sam da budem dovoljno zrela i spremna sa svojih 26 da se suočim sa svojim podsvjesnim, nadrogiranim Ja. Bojala sam se svog nadrogiranog Ja, ali sam shvatila da je ono zapravo predivno biće. Nije me iznevjerilo dosad. Očekivala sam tamu i loše utiske u svom nadrogiranom Ja, no dočekala me samo milina. Volim svoje najdrogirano Ja i voljela bih da mogu tako voljeti i svjesnu sebe, umjesto da VJEČITO mislim kako sam NEDOVOLJNA ili nazovimo to ružna i glupa.
Na đibici sam bila mekana i mirna, iako daleko od euforije i pojačane seksualnosti koje se pripisuju djelovanju ove droge. Kad bih bar uvijek bila takva. Bilo je gotovo kao na MDMA-u. (Oh, kako volim MDMA), ali puno manje mekano i intenzivno nego na MDMA-u.
Ljudi su idioti! Umjesto da koriste droge kao sredstvo proširenja svijesti, jedu te bombone i tripove kao da su čokoladice. Zbog čega? Da pokažu društvu kolike su face jer su u stanju u jednoj večeri konzumirati 3 različite droge i to u prekomjernim količinama? To se zove zlouporaba, a ne uživanje! Uživanje je sporo, količinski ograničeno, umjereno, sigurno, u okruženju ljudi koji su pravi prijatelji i koje voliš. Iako, moj prijatelj J. kaže da on niti ne očekuje prava prijateljstva među ljudima sa scene. Ja pak naivno, uvijek tražim potpunost odnosa gdje god bila.
Ljudi ne razumiju pravi smisao droge.
Dok gledam njihova izobličena znojna lica, zaključujem kako su bez ambicija. Droga bi treba biti prečac do šireg stanja svijesti, ne do izbijanja, ne do ne -svijesti! Party scena je neiskrena, nema ljubavi, osim one lažne, ja ne pripadam tamo, ali gdje ja pripadam?
Nije li to sve ipak traženje ljubavi, ne tražim li je i ja na party sceni u kojem god obliku, (ljubav u obliku dobre droge, novog prijateljstva....) ? U tom pogledu, nismo li svi isti? Svi trebaju ljubav, zato se drogiraju, piju, jedu, jebu, ostaju u lošim vezama, i kriminalci i lažovi, svi trebaju ljubav!
Pojaviti se na pravom partiju (ili bilo kojem mjestu) i družiti se s pravim ljudima je stvar prestiža. Doduše i prestiž je u nekoj mjeri potraga za ljubavi jer ljubav = težnja tome da nas ljudi vole.
O prijateljstvu i o čovjeku
Da li je bezuvjetna lojalnost moguća i mogu li uopće od svojih prijatelja tražiti apsolutno (kao uostalom i od partnera) ? Neki su dragi, drugi su zabavni, treći su puni podrške, no mogu li uvijek biti baš sve, mogu li biti apsolutni? Mogu li od same sebe tražiti apsolutno? Teta D. (moja šrinkićka) misli kako je moj odnos prema drugima refleksija mene same, kako sam stroga prema drugima jer sam toliko stroga prema sebi samoj. Kada prestanem biti toliko stroga prema sebi, postat ću bolja i prema drugim ljudima, tvrdi ona.
Ipak, trenutačno sam uvjerena da:
a) Crkva /kršćanstvo/religija = nacizam
b) Ljudi su lijeni, neodgovorni, nesposobni, neinovativni, neagilni, to mi se gadi!
ZEN JE kul i sve to, ali sasuti ljudima u lice što im ide, besramno i glasno, uhvatiti ih nespremne u naletu istine (jer kako će inače naučiti da ne bi trebali biti grozna ljudska bića), to je gušt, kao bacanje otrovnih strelica i gađanje ravno u cilj. Točno znam što trebam reći kako bih nekoga povrijedila, makar često/gotovo uvijek samo bivam iskrena bez namjere da povrijedim pa na kraju to opet završi kao povreda drugog ljudskog bića. Nekad mi bude žao, samo nekad, jer mislim da zavrjeđuju da ih se pošalje u kurac ako nisu dovoljno inteligentni, sposobni ili dobri. Uostalom, ukoliko netko uistinu jest primjerice nesposoban, to nije uvreda ako mu se hladno i jasno da do znanja da je tako, to je smatram samo definiranje činjenica i poticaj osobi da popravi svoje ponašanje. Teta D. smatra da upravo u tome leži problem – imam potrebu ispravljati ljude, naučiti ih lekciju.
Imam potrebu vikati na ljude, vrijeđati ih, naučiti ih lekciju, popraviti, ispraviti, pokoriti, isto kao što je moj otac pokušavao učiniti meni. Nikada nije uspio, samo je u potpunosti uništio svaku moju želju za komunikacijom i svaku mogućnost postojanja ikakvog odnosa. Isto se zapravo dešava kada korigiram druge ljude, ja vičem, a oni samo tupo gledaju. Ne bore se, ne argumentiraju, samo odu u svojoj duši, kao što sam i ja otišla od svog oca koji me neuspješno pokušao odgojiti/popraviti, upravo vikom, tim istim alatom kojem ću ja često pribjeći (kako bi objasnila ljudima da su zla stoka). Tako zapravo i moj otac misli da su svi stoka. Jedina razlika između mene i njega je što je on apsolutno uvjeren kako je u pravu, a ja sam nesigurna, samokritična djevojčica.
Tko sam ja? Zašto radim sve ovo? Zašto ne mogu biti normalna, utopiti se u masi, biti tiha, bez potrebe za dokazivanjem, za tjeranjem pravde, za tim da budem glasna? Nije lako uvijek biti glavni klaun, glavni trouble maker u razredu.
Jedna je baka divno opisala svoj životni vijek rečenicom: "U životu žalim jedino to što sam premalo ljudi postala u kurac!" Doduše, teško je emotivno stalno slati ljude u kurac. To iziskuje mnoštvo energije i rasipanja emocija. (Hvala Bogu pa ih ja imam još tonu :) )
Treba mi odmor od ljudskog roda, ne volim ljude upravo zato jer ih previše volim, prelako se zaljubim u njih i podam im se sva pa sam povrijeđena i ne podnosim njihovu egzistenciju.
"Ne volim humanost koja se sastoji u promatranju patnje."
Friedrich Nietzsche.
Nekad pustim ljude natrag, VRLO RIJETKO dobiju drugu priliku pa mislim ne bi li bilo ljepše živjeti po principu: posvađajmo se pa se pomirimo i zaigrajmo, neka sreća bude bitnija od ponosa! Konstantno plivam između beskrajne ljubavi i totalnog hejta, ovisi kako tko zaslužuje!!!
O kreativnom procesu/radu
"The product is a piece of yourself, so of course if the reception is not the greatest, then it can feel like a direct hit to who you are as a person."
"I make art because the process of making art makes me happy. Being successful with it and doing it for personal fulfillment are separate ideas."
Kreativan proces iziskuje manjak sna, ipak teta D. kaže: "Što čekaš? Da postaneš manijakalna? Da s tri sata sna spadneš na nula? Kakve će onda koristi od svega biti?"
Zašto je naše novinarstvo u tako lošem stanju? N. kaže: Našem novinarstvu potrebna je kvalitetna kritika među kolegama koji se trude raditi kvalitetno, a ne držati jedni drugima guzice i olajavati druge koji pokušavaju. Cijenim dobre medijske inicijative i kulturne sajtove, ali jebemu mater ne možeš biti elitist, a pisati govna!"
Kada N. tješi
"Neki ljudi se samo trebaju roditi, ti si fajterica hej! Mislim da si ipak u konačnici osuđena na sreću i da su tvoja popratna depresija i duboka stanja tuge koja se čine vječna zapravo jednaka visoko koncentriranoj sreći koja se čini kratka i rijetka, ali je jako intenzivna. To su važne stvari u životu. A ja se divim tome što pišeš jer se ja to nikad ne bih usudila i zapravo je to sasvim suprotno od onoga kako to ljudi doživljavaju. U ovom društvu nije normalno govoriti o osjećajima, o smislu postojanja ljubavi, o seksu.. To su sve tabui koje ostavljaš za mrak svoje sobe. Mi nismo realno društvo. Jebiga, i ne zamaram se više time. Dijelim intimu s ljudima s kojima se prepoznajem."
I slažem se s N. jer ovo što radim nije sramotno, ništa što radim nije sramotno, ja samo pišem o tome, i u tome jest cijeli problem – uče nas i tvrde nam da je ono intimno sramotno, da je sramotno pričati o svojim emocijama, da je emotivno sramotno, osim eventualno u vidu romantičnih komedija u kojima kad on njoj pompozno najavi kako je voli, u isto vrijeme ne shvaćamo kako je ljubav pojam puno dublji od crvenih ruža i romantičnih večera. Ljubav je podupiranje da budeš svoja i govoriš to glasno, a ne da glumiš finu/tihu ženicu između ostalog.
O (pretjeranoj) iskrenosti
U svijetu toliko lažnom, iskrenost više nitko ne prepoznaje. Naročito kada je dana "bez razloga", onako kako je ja dajem bez razloga. Ipak, uvjerena sam da se bolesti našeg društva (laž, nesposobnost, neiteligencija, nonšalantnost) ne liječe slatkišima nego gorkim istinama.
O ljubavi
Ne sramim se više činjenice da želim ljubav (kao što sam se sramila kada su me moji partneri uvjeravali kako sam "previše učitala", "previše se zaljubila", "previše očekivala"). Često sam kao previše puta prejebena srednjoškolka razmišljala: Jebemu mater ako se vidimo i čujemo svaki dan, ako spavamo zagrljeni, jedem torte od sira s tvojom mamom, raspravljam o filozofiji s tvojim tatom i pijem pive s tvojim bratom, kako mogu previše zabrijati?"
Želim prekomjernu količinu ljubavi (pa sam dosad iz istog razloga išla kao pseto za bilo kim tko bi mi je pokazao bar malo, bacio mi kost u obliku površnih komplimenata i lažnih zagrljaja). Ne bojim se više reći da želim ljubav, ne bojim se pisati o njoj, dapače želim je istražiti u potpunosti. Onaj/ona koji/koja misli kako je moja potraga za ljubavi glupa ili jadna, ili koji/koja misli kako je moj tekst preseratorski, neiskren ili fejk, mora da živi tužan život duboko u sebi ili čak sasvim na površini svog bića. Mogu li biti iskrenija dok izgovaram rečenice poput: "Želim ljubav!" ili "Uživam u prekomjernoj količini poljubaca i čestih penetracija!"? Gdje je tu točno laž i zašto bih lagala kad kažem to?
Kada je ženka pingvina trudna, mora provesti tri mjeseca u moru. U to vrijeme mužjak se deblja pa kada ona izađe iz vode, on u svojim njedrima čuva jaja i pušta nju da se oporavi. Kada pingvinima umre partner, oni ga zapravo nikad ne prebole. Kada jedan umre, ovaj drugi također vrlo brzo umire, takoreći od tuge.
O poslu
Odbijam neke poslove jer sam uvjerena kako nisam dovoljno sposobna, onda me ljudi uvjeravaju da jesam, a ja se zatvaram tvrdeći kako na svijetu ima previše nesposobnih ljudi koji su pretjerano i slijepo uvjereni u svoju sposobnost!
O prijeziru
I opet iznova kažem kako nikad neću razumjeti ljude koji me preziru, a religiozno čitaju svaki moj tekst. Nije li lakše sjediti doma, drkati kurac i srati, nego dići dupe i nešto poduzeti, nečim se zabaviti, nečim se baviti? To je zasigurno puno lakša opcija, nego probdjeti noći pišući. Sjediti doma i konzumirati sadržaj koji drugi PROIZVEDE, to je svakako lakše. No, sjediti kod kuće i srati po drugima nije proizvodnja već gubitak vremena. Pisanje s druge strane jest proizvodnja pa makar i govana, makar i najgorih tekstova.
NEKI LJUDI SJEDE DOMA I SERU DOK DRUGI DIGNU GUZICU, ZASUKU RUKAVE I RADE..
O drugačijosti
"People have a hard time accepting anything that overwhelms them." - Bob Dylan on sacrifice, the unconscious mind, and the perfect environment for creative work
“Identity is something that you are constantly earning,” -Joss Whedon
“The analogy between the artist and the child is that both live in a world of their own making" Anais Nin
"Do not fear to be eccentric in opinion, for every opinion now accepted was once eccentric.”
Alexander McQueen bio je brilliant bad boy, njegov identitet krasile su agresivnost, arogancija i provokativnost, a on je u isto vrijeme bio ekscentričan i osjetljiv.
Čini stvari za koje smatraš da su posramljujuće. Ovo je odlična vježba jer ako polazimo od činjenice da će nas ljudi ionako osuđivati, što zapravo imamo za izgubiti? Jedino možemo postati slobodniji. Ljudi će nas osuđivati, ali će proći pored nas i konačno u potpunosti zaboraviti na naše postojanje.
Pomiri se sa svojom čudnošću i prihvati svoju čudnost. Ne ispričavajmo se zbog svoje čudnosti, neprilagođenosti, kako god to želimo nazvati. Kažu da Clinton svoje poštovanje u politici može zahvaliti jednoj metodi: Ako te netko pritišće, ti ga pritisni dva puta jače. Ovo je puno bolje nego samo bivanje čudnim. Jasno je, nije pasivno agresivno i znaš iza čega stojiš. Ako te netko natjera da se osjećaš loše jer si neprilagođen/a ili čudan/a, ti napravi da se on osjeća loše što te tjera da se osjećaš loše!!
Nemojmo dopustiti drugima da diktiraju kako bi trebali živjeti svoj život, ne prihvaćajmo lažne izbore. Hodajmo gdje želimo hodati!
O lažnim moralistima
Njih živcira moja provokativnost, mene živcira njihovo ćudoređe, to je zato što se baš svi, i oni i ja previše brinemo što onaj drugi misli, umjesto da se svi skupa opustimo i živimo svoj život.
O tuzi
Tuga nije bolest, to je normalna ljudska reakcija, ne smijemo je samo maknuti, ne smijemo!
strah = misli izvrću realnost!
Ne bojati se onog što sutra nosi!
"When my life is full of pressure, I know it is a test! "
Jako puno svog vremena posvećujemo razmišljanju o tome što nam ljudi govore, što misle o nama i da li nas osuđuju. Tako zapravo nastaje unutarnji kritičar ili OKO. Ono nastaje kao produkt straha od kritike, a kritika uvijek dolazi od strane drugih. Samokritika je samo djelovanje OKA koje je produžetak naših roditelja, škola, prijatelja, "prijatelja", partnera, crkava, policija, vojski, farmaceuta, televizije, novina… Strah od kritike ima jednu genijalnu svrhu- on nas drži pod kontrolom.
O pisanju
Riječ mora biti izgovorena, zvijer mora biti puštena.
U žaru inspiracije, sve su greške prihvatljive.
Kako da nekima objasnim kroz svoj tekst ono što osjećam kada nikad nisu to osjetili? Kako slijepcu objasniti boje?
Dnevnici mi pomažu da uredim misli, posložim ih. Dnevnici su igralište na kojem je sve dopušteno. Oni su remarkable tool of introspection and self-awareness. Dnevnici su kao magična kugla u koju zagrabim, uzmem neki određeni tekst i kažem: Izvoli!, ukoliko nekome želim nešto ispričati ili samu sebe podsjetiti.
Pisac piše jer mora!
O starenju
Dok gledam tuđe stare slike na Facebooku, razmišljam o tome koliko su ostarili i onda se sjetim da vrijeme tako brzo ide i mahnito poželim zadržati ovaj moment da mi ne bude žao što ostarim, da mi ne bude žao jednom kada budem starica života uzalud potrošena. I pomislim: budi slobodna i bez straha da ti ne bude žao kada budeš stara.
O muškarcu
Kad sam glasna, kad bez pardona saspem ljudima u lice sve što im ide, bez imalo razumijevanja i milosti, kad se derem i psujem, to se percipira kao neprikladno, kao ludo, a dok muškarac radi isto, onda je to normalno, to je učestalo!
N. -in savjet kako osvojiti muškarca iliti top 5 koraka do savršenog muškarca, ako se moram poslužiti terminologijom zatupljujućih ženskih časopisa:
Budi svoja
Budi svoja
Budi svoja
Budi svoja
Budi kučka
Taj savjet je očito neprimjenjiv na mene budući da svaki put kad sam svoja muškarac popizdi sa mnom. Tako sam se sjetila da je Bea (u trenucima gluposti) znala pomisliti nakon nekih propalih veza kako je nedovoljna. Činjenica jest da Bea ne samo da je dovoljna svojim muškarcima, ona je više nego dovoljna, ona je predovoljna, ona je nešto s čime se oni ne mogu nositi, ona im je too much, oni se u njoj gube, u silini njenih ambicija, planova, životnosti i energije.
"No regrets they don't work they just hurt"
Kada muškarac više voli ženu ili kada je više zaljubljen ili je više simpatizira, nazovimo te stadije kako god, žena je ta koja je više zaljubljena u onu sebe u koju je zaljubljen on nego u njega, odnosno ako je Y više zaljubljen u X, X je više zaljubljena u činjenicu da je Y zaljubljen u nju, nego što je uistinu zaljubljena u Y.
Dok gledam koliko me voli (u smislu da sam mu draga) učim voljeti samu sebe, učim koliko sam žena i koliko imam pravo na to, koliko sam dovoljna, lijepa i poželjna.
O kreativnosti
Ted Hughes
"But not many people realise that it is, in fact, the suffering of the child inside them. Everybody tries to protect this vulnerable two three four five six seven eight year old inside, and to acquire skills and aptitudes for dealing with the situations that threaten to overwhelm...
But when that child gets buried away under their adaptive and protective shells—he becomes one of the walking dead, a monster!"
“The only calibration that counts is how much heart people invest, how much they ignore their fears of being hurt or caught out or humiliated.”
"We dress ourselves to make someone want to undress us!" Gianni Versace
Love C.
xoxo
*Diaries su dio bloga koji prati život izmišljene djevojke. Svaka sličnost s pravim ljudima je slučajna.
Ovi dnevnici su javni jer mi pokazuju do koje granice sam spremna ogoliti svoju dušu i tako doći do same srži svoga bića!
photos:
Tidak ada komentar:
Posting Komentar