Minggu, 30 Maret 2014

The Diaries: Možda je jedina razlika između mene i drugih ljudi u tome što sam uvijek tražila više od zalaska sunca!



Dok gledam kako vjetar pleše sa zavjesama u mojoj kuhinji, a sunce ulazi kroz prozor ispod kojeg sjedim s laptopom, mislim kako je danas dobar dan. U ove rijetke dobre dane, razmišljam kako je moje konstantno udaranje u zidove samo igra, samo veličanstven ples ka ispunjenju moje svrhe. U tim trenucima shvaćam kako sreća nije samo "onaj trenutak kada..." ili neki plutajući osjećaj. Sreća je način života, sreća je praksa. "Ti ne znaš biti sretna!", znao mi je reći A. Ako njegovu rečenicu stavimo u jednadžbu za sreću, a koja glasi ovako: Kada je realnost nečijeg života bolja od onog što očekuje, onda za tu osobu možemo reći da je sretna, ja po toj logici nikad nisam bila sretna jer realnost nikada nije bila bolja od onog što sam očekivala. Dok se pitam, očekujem li previše, sjetim se riječi jednog starog prijatelja koji je rekao: "Uvijek ima nekoliko takvih ljudi koji od života zahtijevaju vrhunsko i teško se mogu pomiriti s njegovom glupošću i sirovošću!" Sada, kada gledam unatrag, mislim kako A. nije bio u pravu. A. je jednostavan čovjek. A. ne razmišlja previše. On jako puno radi i sretan je s malim stvarima. Ja pak ne mogu biti sretna tek tako jer uvijek tražim vrhunsko pa tako i vrhunsku ljubav, što je i razlog našeg prekida jer sam ja htjela tu božansku ljubav, a on je bio u stanju dati samo onu ljudsku. To zapravo i jest glavni problem kod mojih muškaraca- ne mogu me pratiti! Moj tempo, moje želje i planovi uvijek su dva korak ispred njihove omiljene fraze: "Samo se opusti, sve će biti dobro!" I dok je njima sasvim toplo u našem malom brlogu, ja uvijek vodim borbu sa svojim mozgom i demonima koji mi ne daju da se sasvim prepustim ugodi. "Ali što znači dobiti pomoć kod depresije? Naučiti se ukloniti vlastitom umu. Ne bi bilo jednostavnije otarasiti se Jack Daniel'sa nego Elizabeth Wurtzel", kaže Elizabeth u "Prozac naciji" A. nije shvaćao da biti sretna znači oduprijeti se svom umu, a to je praksa za koju će biti potrebne godine! Zašto? Zato jer jednostavno nikad ne mogu biti sretna s ovim što je sad! Da sam prije dvije i pol godine bila sretna s vezom, poslom i zajedničkim suživotom, moj život bi stao. Tako i sada, ne dam da stane. Hoću još, dajte mi još života! "Tvoj život je kao drama s elementima komedije i romantike!", rekao mi je dragi prijatelj. Valjda je to tako sa svim ženama željnim života. Pričali su mi nekidan o jednoj mrskoj mi profesorici s faksa koja radi tulume i onda se pijana zatvara u sobu i plače. Malo sam se pronašla u tom prizoru. To je isto valjda tako sa svim ženama željnim života. Od tuda moja tuga -želja za previše života često rezultira prevelikom količinom emocija i utisaka s kojima se kasnije teško nositi. Život je kao droga, od čije pretjerane konzumacije mi nije dobro. Život je heroin, a moj mozak je prljava narkomanska šprica. Najgori neprijatelj sam sama sebi. Ali, ako imaš problema s drogama, uvijek možeš otići na rehabilitaciju. Kako da odeš na rehabilitaciju od sebe??? Kako dobiti bitku s vlastitim mozgom koji ti ne daje prestati usisavati život i sve životno, koji ti ne daje prestati misliti o stvarima o kojima zapravo ne želiš misliti, o emocijama koje ne želiš osjećati? Ti neželjeni osjećaji i te neželjene misli su kako demoni koji me opsjedaju. To je valjda cijena koju plaćam za svoju životnost. "C. ti si tako životna!", govorio je Damjan. Koliko sam puta dosad spomenula svoje ljubavnike, mora da sam puno naučila od njih. Zapravo, da nema njih možda nikad ne bih pisala.



Moj, kako predvidljivo, omiljeni novi lik, Joe iz "Nimfomanke" rekla je:"Perhaps the only difference between me and other people is that I've always demanded more from the sunset. More spectacular colors when the sun hit the horizon. That's perhaps my only sin."Teško da će ikada ijedna rečenica bolje opisati moje vječno psihičko stanje. Jedino, razlika između mene i Joe je što je njoj seks bio sredstvo borbe protiv ljubavi i općenito društva fokusiranog/fiksiranog na ljubav, "love fixated society" kako se izrazila, a meni je uvijek bio sredstvo pomoću kojeg sam tražila ljubav. Doduše, dobivala sam uvijek svega 5% od onog što sam tražila, ali bilo je teško prepustiti se lažnom, ali ipak mekanom i zavodljivom osjećaju nježnosti i bliskosti. To je konačno i bilo najbliže ljubavi.


Moram se uporno prisjećati kako postoje i druge opcije, kako postoje ljudi koji me mogu podići kad padnem, ali teško mi je vjerovati u to, teško je prepustiti se. Bubrezi bole one koji se boje prepustiti, one koji imaju problema s emocijama. Emocije + strahovi (psihički aspekt) + nebriga za vlastito tijelo (fizički aspekt) = jaki bolovi u bubrezima – upala se spušta u zglobove pa ne mogu hodati (giht).


Razmišljam o...
O prijateljstvu:
Moja mizantropija potječe od, upravo suprotno, velike ljubavi prema čovjeku. Moja ljubav prema drugom čovjeku očituje se u momentalnom prihvaćanju onog drugog. Do sad bih svakome pristupala posve otvorenog srca, u maniri djevojčice koja naivno sa širokim osmijehom govori: "Hajde, dođi u moj život. Pijmo kavu satima, opijmo se vinom, pričajmo o svojim životima, reći ću ti sve bez straha od preintimnih pitanja, bit ću tu za tebe, kujmo velike planove, mi zajedno možemo sve..." Dala bih uvijek cijelu sebe opreza. Zato bi me uvijek toliko povrijedilo kad bi me ljudi iskoristili. A kad sam povrijeđena, to nije lijep prizor. Čitava silina zlih komentara i vriskova izađe iz mene. Potpuno sam nemilosrdna, neurotična i neuračunljiva prema svojim novostečenim neprijateljima, koje sam do jučer smatrala sestrama i braćom i bez imalo sumnje pripisivala im pojam "prijatelji". I ne bojim se reći da sam grozna prema ljudima koji me povrijede jer sam apsolutno sigurna da manje od toga ne zaslužuju. Zato se uvijek iznova čudim čuđenju drugih spram mojih reakcija. One su samo akcije na ono što si učinio/učinila. Gdje si bio/bila kad sam te upozoravala da neće biti dobro kada me prejebeš? Lako je reći C. je kučka, ali što je dovelo u mom ponašanju da se C. ponaša tako i tako, malo tko će se zapitati. Ljudi se rijetko zapitaju što su krivo učinili jer im vlastiti ego i samozavaravanje ne dopuštaju da vide dalje od svoje samodopadnosti i kurčevitosti! Ako su te te moje riječi zabolile, mora da je istina jer da nije ne bi te diralo. Kada bi znao/znala pravu istinu, u pravoj istini bi spoznao/spoznala mir, a mir ne projicira loše utiske. Lakše je reći da sam kučka nego priznati si neke stvari. Jedino, problem u nepriznavanju istine jest da taj proces vodi u nemir i psihičku, a konačno i fizičku bolest. U onom trenu kad te tvoja bolest sustigne, znat ćeš da sam bila u pravu! Ako i tad! I konačno jesu li povrijeđene tvoje emocije ili tvoj ego?? Mi ljudi skloni smo zamijeniti te pojmove!


Doživjela sam novi moment u svom doživljaju prijateljstva. Ne dopuštam više (radi se o nesvjesnom procesu, ne toliko svjesnom) momentalan ulazak u sebe. Slušam, promatram, pitam, donosim sudove, skupljam podatke... To je valjda ta opreznost o kojoj su mi pričali. Jer došla sam do trenutka kad su me neki ljudi toliko povrijedili da ih ne doživaljam toliko kao osobe koje su me povrijedile, koliko kao individue čija egzistencija mi se u potpunosti toliko gadi da uopće ne vidim koja je svrha njihovog postojanja. Jer ne vidim zašto bi na svijetu postojala takva dvolična gamada koja oko sebe projicira samo zlo i ego.




Zapravo se ne treba čuditi tome da su ljudi dobri ili loši. Ljudi oduvijek rade i dobro i loše, čemu čudenje? Ali da bih se prestala čuditi, prethodno se moram prestati toliko odusevljavati ljudima.
Ubiti ego znači raditi na sebi – priznati sve pogreške i mijenjati jednu po jednu. Gotovo da ne znam osobu koja to radi.
Prigovaraju mi zbog mog načina, načina na koji se ponašam prema ljudima, kad sam onako bahata, zločesta i glasna. U redu, mogu promijeniti svoj način, ali to ne znači da neću imati potrebu i dalje reći ljudima istinu. Po toj logici, samo trebam biti umiljatija kada nekog šaljem u kurac, trebam biti "dama" kako bi se Bea izrazila. Bea to čini tako vješto, tako je slatka i draga dok te gleda u oči misleći da si totalni idiot. O tome se radi, da se šaljemo u kurac u rukavicama. Ali to je opet samo zato što se ljudi panično boje istine. Ja se ne bojim istine, dapače želim istinu pod svaku cijenu.
Ali, ubija me što ljudi ne žele priznati istinu. Uvijek imaju neke svoje verzije, svoja opravdanja (iako je istina jedna jedina!!!). Na sredini je istina, ti stojiš s jedne strane, ja s druge, a oboje se zrcalimo jedno u drugome, tvrdeći da smo u pravu. Majčine riječi su me donekle umirile: " Zlo u svijetu revoltira te i tjera da se i ti ponašaš zlo i bahato, ali ne možeš promijeniti ljude, možeš samo promijeniti sebe,svoj stav prema ljudima, možda se na kraju i posrame! Nitko nije vrijedniji od tebe, niti si ti vrijednija od bilo koga drugog. Na globalnoj razini tvog života, to su ionako male, nebitne stvari!"


Ti isti koji mi prigovaraju zbog načina, ne osjećaju kao ja koja doslovno ima tjelesne reakcije na svađe s ljudima, poput nesanice i povraćanja. Kome je onda više stalo do čovjeka, tko je više čovjek i tko više osjeća?

Love C.
xoxo

*Diaries su dio bloga koji prati život izmišljene djevojke. Svaka sličnost s pravim ljudima je slučajna.



photos:

Kamis, 27 Maret 2014

The Diaries: Umjetnik je biće vođeno demonima!


Razmišljam...

O zdravlju

Ne osjećam se dobro fizički + psihički. Nisu to velike boli. To je prije svega strah da neću moći hodati (fizički aspekt), a onda i strah da se više neću moći nositi s realnošću (psihički aspekt). Svaki dan ista borba sa samom sobom. Koliko god želim biti sretna, ne ide mi. Sve više zapadam u letargiju i nihilizam. "Hajde diži se, obriši suze, hodaj, trči, pleši, piši, seksaj se, budi sretna jebemu mater!", viče stara ja. Nova jaje nezainteresirana i nesretna, rado bi se sklupčala i zaspala.



O sreći

Kad kursor zablinka duže jer vječito pred laptopom sjedim nesigurna u sebe, s teškom dozom kritike i mentalnog samokažnjavanja, pročitam koji tekst nekih naših kolumnistica i život je odjednom bolje mjesto, a ja nisam najgora. No, to uvjerenje traje kratko, kao i svi ostali znaci sreće i zadovoljstva. Prođu preko mog lica brzo kao zrake sunca.

O izlascima:

Rijetko izlazim. Nedostaje mi pijano teturanje u vinom zalivenoj haljini. Postala sam stroj. Pomirila sam se s premorenošću. Sada sam na autopilotu. Do kad? Do trenutka kad se ukaže bolje sutra ili dok me zdravlje ne izda. Bea kaže: "Ljudi koji se bave nečim bitnim ne izlaze van, vani je sav izgubljeni ološ kao i mi!"I dok ovoliko radim, zaista mislim da radim nešto bitno. Radim li? Jesam li potpuno luda? Jesam li umislila da je ovo što radim bitno?

Zašto ljudi izlaze? Da bi se opili, da bi nešto poseksali, pojeli sendvič i otišli doma? Upoznali nekog u stilu: "Hi! Ja sam C., evo uzmi moje srce i sva moja sranja na pladnju! Hajde, evo uzmi sva moja sranja i moju bol da ih prepolovimo na pola pa da mi bude lakše!" ?To je tako krivo!



O uspjehu:

Faulkner kaže: "Uspjeh je ženstven i kao žena ako pužeš pred njom oborit će te. Stoga način da je tretiraš je da joj pokažeš svoj dlan. Onda će možda puzati." Ako je tako, bit će to gadna borba, znam takve kučke dobro. Ja sam baš takva kučka, nezahvalnica koja od njega želi da je upravo onakav kakvog ga zamišlja. Ako se neda, povrijeđena sam pa pužem. Nekad kasno.

O muškarcima

Mrzim što me čitaju samo kad me žele. Zar ono što imam za reći nije bitno ili bar zanimljivo, osim ako ne ide u paketu s mojoj pičkom?

Mrzim priznati samoj sebi da mi trebaju njihovi dodiri! Samo više nemam interesa tražiti ljubav po krevetima. Nisam zainteresirana za komunikaciju, a kamoli što drugo. Uostalom, ta ljubav koju ja želim ionako ne postoji među smrtnicima.



O ljubavi:

....i dok sam brzo čitala, upijajući svaku riječ i željno iščekujući sljedeću, letila sam brzo očima prema zadnjem savjetu: "Ako tražiš ljubav života..."(Uuu odgovor na to pitanje jako želim čuti, pomislila sam) A kad ono, nastavak rečenice glasio je: "Stani!" Zar je to bio odgovor koji sam tražila? Posve neočekivan twist!

"Ako tražiš ljubav svog života, stani, čekat ćete kada počneš raditi stvari koje voliš"

Jako sam htjela da On bude taj poseban lik u mojoj drami, samo zato jer smo se tako dugo i srednjoškolski gledali, jer je ta večer kad je došao kod mene s vinom i kondomima bila tako značajna, zapravo kao i svaki put kad bi došao. Istinski sam uživala u našim kvazi dubokim razgovorima, iako kad pogledam unatrag, odnos nam se svodio samo na iznimno dobar seks. Neki ljudi samo jako puno pričaju, ali ne pričaju uistinu, ne pričaju o sebi. Samo zato što puno pričamo ne znači da smo konektani. On je uvijek samo pričao, ali jako malo o sebi.
Oprosti što sam te otjerala, ali ovo nije moja dobra faza, često pomislim zadnjih dana kada razmišljam o tome kako je sve tako kratko trajalo i kako sam ja kriva što je prebrzo završilo. Makar, realno nitko nije kriv. On je samo htio dobar seks, a ja i dobar seks i potporu. Na kraju se svede na to da je to samo još jedan lik s kojim sam se jebala, a ne neka Disney romansa. Ali, izašla sam iz tog iskustva s dva dobra zaključka:
  1. Moguće je da jedan partner krivo učita odnos. Dakle, ja mogu učitati da on jednostavno mora biti otac moje djece jer je naš odnos tako prejeben i on je tako savršen u svakom pogledu, dok on može učitati da je to njemu samo fuck. Po toj logici, on nije ništa krivo učinio. Kriva sam ja koja je učitala više od onog što je bilo prisutno.
  2. Muškarci žele pičku, žene žele srce. Oni žele seks. Mi želimo doručak u krevetu, četkicu u njegovoj kupaoni, ladicu u njegovom ormaru.... Mi želimo potporu. Istraživanja su pokazala kako je u Big Brother kućama neminovno da se svi u nekom trenu međusobno isposeksaju. Dakle, ako se ljudi druže konstantno, neminovno je da će se u nekom trenu početi seksati jer konačno to i jest glavni razlog zašto uopće komuniciramo. A ako se druže konstantno, možda on u nekom trenu uvidi koliko je ona zapravo genijalna pa čak poželi biti u vezi s njom. Dakle, ja te moram navući preko seksa i namamiti na druženje sa mnom da bi ti kroz seks i dubokoumne razgovore prije i poslije istog shvatio koliko sam ja u biti super riba?
    "Ali, kako to nije značilo ništa?" pita se mala djevojčica. Koliko ti je zapravo ispran mozak ti naivna djevojčice!!!

Kako sam se samo smijala s Beom, nastojeći ga humanizirati. Smijale smo se njegovim prevelikim stopalima, činjenici da nikad ne jede, a vidno je velik muškarac te tome što je vječito gasio svjetla kad bi postali intimni. Panično se bojao da ga netko ne vidi kroz prozor.

Osim pravilnog učitavanja, uvjeti za vezu moraju biti povoljni. Više se stvari treba poklopiti- slobodno vrijeme, jednaka želja da se uđe u vezu...
Prekidi bole jače kad je sve ostalo sjebano.
Prekid= odbacivanje boli.
Ne možeš računati na nekoga kao izvor sreće jer ti se to u svakom trenu može oduzeti, moraš sam naučiti bit jak/a. Oh, kako sam računala na Njega kao na izvor sreće. Koji bullshit!
Halucinacije i strahovi nas spriječavaju-opstruirala sam naš odnos zbog straha!


O odlascima
Bea odlazi za koji mjesec. To je definitivno i zauvijek. Ovo društvo odavno je postalo premala kutija za nju. Ona to zaslužuje. Puna je želje i nade. Ljudi odlaze, a ja sam naivno i infantilno mislila da ćemo zauvijek biti zajedno, baš kao u One Tree Hillu ili Dawsons Creeku. Sad tek shvaćam koliko mi teško padaju odlasci. Strah od separacije, rekli bi stručnjaci. Priznajem, ja sam ovisna o ljudima. Samim time ovisna sam o ljubavi, ljubavi u bilo kojem obliku. Neopisiv je osjećaj dobiti poljubac u čelo od prijatelja/prijateljice/partnera.

O pisanju i prokreaciji:

Ne mogu se pomiriti s tim da ne mogu natjerati neke ljudi da shvate ispravnost onog što govorim. Rijetko jasno iznosim stav u svojim tekstovima. Ja samo pišem, a na vama ostavljam kako to želite protumačiti. Moj glavni problem je što i dalje duboko vjerujem da mogu promijeniti svijet, da mogu uvjeriti ljude da vide dalje od svog ega.


Jedine dvije opcije – uspjeh ili ludnica. Nekad kad sam jako očajna, razmišljam: Ako ne bude ništa od ovoga da bar moje dijete misli kako je njegova majka jednom imala bogat unutarnji svijet. Iako, ideja djeteta čini se kao nebuloza, kao nešto nesvojstveno meni, kao nešto što nije predodređeno za mene. Pitam se hoću li to jedan dan možda htjeti? Želimo li biti majke samo zato jer nam društvo ispire mozak time kako je to jedini logičan slijed događaja ili pak jer nas biologija tjera na to? Kad sam Bei postavila to pitanje nekidan, ona mi je samo hladno odgovorila: "Oke, onda znači odmah potpisuješ da ti izvadimo jajnike, maternicu i sve ostalo jer si tako sigurna da nikad nećeš poželjeti dijete?" "Ne! Ne potpisujem!", odgovorila sam zbunjeno. "Dobro, onda je sve jasno!", odgovorila je ona u svom uobičajenom tonu.





Love C.
xoxo

*Diaries su dio bloga koji prati život izmišljene djevojke. Svaka sličnost s pravim ljudima je slučajna.

Rabu, 26 Maret 2014

Le outfit post: What am I wearing lately


photos: Mario Vukelić

Losos na kremi od avokada - zvuči kompliciranije nego što zaista jest!

photo and recipe by Emiko Ku


400 g filea lososa, 1 zreli avokado, 1 luk, sitno sjeckani peršin, sok pola ili jednog limuna (po okusu,), maslinovo ulje sol, papar

Svjezi filet lososa narezemo na nekoliko komada. Posolimo, popaprimo. Avokado ogulimo te stavimo u multipraktik sa sokom pola limuna i nekoliko zlica maslinovog ulja. Avokadu dodamo sitno sjeckani luk i persin te posolimo. Maslinovo ulje zagrijemo te kada je dovoljno vruce stavimo filete lososa, prvo dio s kozom zatim ruzicasti dio, svaku stranu przimo 3-4 minute. Gotov losos posluzimo na kremi od avokada.

........................................................

salmon on avocado cream

400 grams of salmon fillets, 1 ripe avocado, 1 onion, finely chopped parsley, juice of half a lemon or a whole lemon (to taste), olive oil, salt and pepper


Cut fresh salmon fillets into several pieces. Add salt and pepper. Peel the avocado and put it in the food processor with lemon juice and a few tablespoons of olive oil. Add finely chopped onion and parsley to avocado, add salt too. Heat the olive oil and when it 's hot enough put salmon fillets, first part with skin, then the pink part, fry each side for 3-4 minutes. Serve salmon over the avocado cream.

Maja Halilović - Christian Lacroix bosanske mode!

Iako mi je u oko upala zbog, u najmanju ruku simpatičnih mašnica koje radi, ova mlada dizajnerica puno je više od zaigrane kreativke. Ona modi pristupa s mnogo promišljanja, u čemu joj svakako pomaže i povijest u kostimografiji, ali i činjenica da se dizajnom i rukotvorinama bavi već cijelo desetljeće. Što Maja ima za reći na temu mode, kostimografije, svojih mašnica i Bjork kao velike inspiracije, pročitajte u recima koji slijede...


    Fashionbabica: Ženo, odakle si nam se se ti stvorila, reci nam nešto o sebi?
    Maja: Rođena u Tuzli, živjela svuda i svagdje, oduvijek se zanimajući za umjetnost i ekspresiju odijevanja. Za sve ostale informacije više volim da umjesto mene govore ljudi kojima nešto u životu značim.
    Fashionbabica: Koliko kolekcija imaš iza sebe i što možemo naći u tvojoj ponudi?
    Maja: Iza mene su četiri kolekcije. Za sada se moja ponuda sastoji od leptir mašni. Izrađujem odjeću i po narudžbi za one koje imaju ideje o nekom specifičnom odjevnom predmetu koji ne postoji u komercionalnoj prodaji.
    Fashionbabica: Koje materijale preferiraš?
    Maja: Svilu, kožu, eko kožu, pliš, čipku; dosta koristim i metale na leptir mašnama. Klonim se mješavina materijala, a sintetika je strogo zabranjena. 
    Fashionbabica: Reci nam nešto o svojim mašnicama, odakle ideja...
    Maja: Ah, moje mašnice :) I mašne. Volim da nosim leptir mašne, međutim nemate vi njih svugdje da kupite, i ako su u ponudi, u veoma su ograničenom obliku, stilu. A za djevojku poput mene koja ne voli jednostavne i ograničavajuće stvari trebalo je nešto više. Tako sam izradila prvu kolekciju leptir mašni prije nešto više od godinu dana i nakon toga su ostale glavni fokus u mom radu.




    Fashionbabica: Radiš i muške komade, planiraš li proširiti ponudu muške odjeće?
    Maja: Trenutno su u pitanju leptir mašne. Radim na tome da na ljeto predstavim i kolekciju odijela.
    Fashionbabica: Kakva je bosanska modna scena, kako ona undeground na kojoj niču mladi dizjaneri, tako i ona mainstream?
    Maja: Nemamo undergroung modnu scenu. Imamo ljude koji se izdvajaju svojim unikatnim stilom i nisu grupisani tako da ih ne možemo pripojiti određenoj modnoj sceni. Mainstreim već imamo, to je ono najlakše za imati. I sličan nam je svjetskoj.
    Fashionbabica: Na tvom site-u možemo naći i blog koji uređuješ, reci nam nešto o njemu, koja je ideja iza bloga? Imaš mnoge zanimljive teme na njemu, primjerice zadnji post o La Sape pokretu je odličan!
    Maja: Istražujem i otkrivam zanimljive činjenice iz polja umjetnosti, dizajna, mode. I želim da podijelim to oduševljenje kroz blog. Međutim, blog više ne uređujem ja. Zbog obima posla to je preuzela jedna od persona iz našeg tima koji piše pod pseudonimom Andi Sam. 

      Fashionbabica: Planiraš izrađivati unikatni namještaj. Postoji li neka grana kreativnosti u kojoj ti nisi vješta pobogu :) ? Reci nam nešto o toj ideji...
      Maja: Nema. A ako nisam vješta u nečemu, postaću. :) Ti planovi su dugoročni. To ću moći da ostvarim kada kupim pogodno skladište koje ću da pretvorim u životni/radni prostor. On je u glavi od moje rane dobi. Minimalno uređenje, visoki strop, enormni prostor, stakla pri vrhu da osiguraju dosta svjetlosti,jedan dio određen kao kupaonica sa veličanstvenom kadom kao iz viktorijanskog doba i puno alata koji leži unaokolo.
      Naime, što se tiče namještaja, potiče iz druženja sa mojim djedom u njegovoj radionici. On bi rezbario drvo i pravio sitne figure i namještaj od njih. Nije trebalo dugo da mu se i ja pridružim. Sjela bih kraj njega i imitirala ono što je on radio. Tako sam naučila i heklati. Sjedila bih kraj baka koje su se time bavile svaki dan i oponašajuću njihove radnje naučila sam i taj ručni rad.

    Fashionbabica: Baviš se i kostimografijom. Između ostalog počela si u kazalištu. Kako je došlo do tog aganžgama?
    Maja: To je već prošlo vrijeme. Nekada sam radila za pozorište u Brčkom. Očajnički sam željela da radim nešto što je imalo veze sa ispoljavanjem kreativnosti i odvajanja od atmosfere u Distriktu koje je opčinjeno nacionalizmom. Tada je pokrenuto pozorište Brčko koje je imalo velike planove što se tiče svog rada. Imenovana sam glavnom kostimografkinjom.
    Fashionbabica: Kakav je osjećaj raditi kostime, a kakav fashion?
    Maja: Kada radite kostime u mnogome se morate koristiti samom tematikom predstave, psihom pojedinačnih likova, i time ste ograničeni, ali zato možete da idete u krajnost sa krojevima. Kod dizajniranja vi nemate takva ograničenja. Možete da dizajnirate što god vam padne na pamet, ali jedino čime se morate voditi jeste da vam kreacija ne postane upravo kostim.
    Fashionbabica: Koja je za tebe razlika između haute couture-a i ready -to -wear- a. Ok, haute couture nije nešto u čemu ćemo se prošetati po ulici, u tome je dakako prva vidljiva razlika, ali što je tebi osobno draže i što ti misliš da je osnovna razlika između ova dva pojma?
    Maja: Haute couture je vrsta umjetnosti za koju morate posjedovati vještine ručnog rada jer se takva odjeća izrađuje od skupocjenih tkanina i u potpunosti ručno. I s kojom sposobnost i kreativnost ljudskog bića dolazi do svoje pune primjene. Sa ready to wear nema puno filozofiranja. Odjeća koja je dizajnirana da bude funkcionalna za svaki dan.


      Fashionbabica: Što te toliko inspirira u Bjork?
      Maja:Volim tu ženu. Njen odnos prema zvuku je fascinantan. Inspirira me njen um i način na koji integrira prirodu, nauku i tehnologiju u svoju muziku. Inspirira me njena zaigranost, njena duša djeteta koje ne prestaje da istražuje i uči.
      Fashionbabica:Koliko žena može reći o sebi kroz svoje odijevanje?
      Maja: Neka žena govori riječima, ne odjećom ili obućom.


    photos: girl by Mario Ilić, boy by Andrea Tešanović

--------------------------

Maja Halilovic -  Christian Lacroix of Bosnian fashion!



Although I noticed her because of her cute bow ties- to say the least, this young designer is much more than a playful creative girl. She approaches fashion with a lot of deliberation, in which it certainly helps a history in costume making, but also the fact that she is engaged in design and handicrafts for a decade. What Maja has to say on the subject of fashion, costume making, her bow ties and Bjork as a great inspiration, read in the verses that follow...

    Fashionbabica: Woman, where did you come from, tell us something about yourself?
    Maja: I was born in Tuzla, lived everywhere and anywhere, always having an interest for art and expression of dressing. For all other information, I prefer that people I mean something to say it instead of me.
    Fashionbabica: How many collections do you have behind and what can we find in your offer?
    Maja: There are four collections behind me. For now, my offer consists only of bow ties. I also make clothes for those who have ideas about a specific article of clothing that does not exist in commercial sale.
    Fashionbabica: Which materials do you prefer?
    Maja: Silk, leather, eco leather, velvet, lace, and I use a lot of metal on bow ties. I stay away from the mix of materials and synthetics is strictly prohibited.
    Fashionbabica: Tell us something about your bows, where did the idea come from ...
    Maja: Oh, my bows :) I like to wear bow ties, but you can't buy them everywhere you know, and even if you are able to find them, they are in a very limited form and style. And for a girl like me who doesn't like simple and limiting things I needed a bit more. So I made my first collection of bow ties a little more than a year ago and after that they remained the main focus of my work.


      Fashionbabica: You also make men's pieces, do you plan to expand the supply of men's clothing?
      Maja: I make only bow ties for now but I'm working on a suit collection I plan to present in the summer.
      Fashionbabica: What is Bosnian fashion scene like, the undeground where young designers spring up, and mainstream as well?
      Maja: We don't have underground fashion scene. We have people who can distinguish with their unique style and are not grouped so we can't incorporate them in a specific fashion scene. Mainstream we already have, that's the easiest to have. And it is similar to the rest of the world.
      Fashionbabica: We can also find a blog that you edit on your site. Tell us something about it, what's the idea behind the blog? You have many interesting posts on it, for example, last post about La Sape movement is excellent!
      Maja: I explore and discover interesting facts from the field of art, design and fashion. And I want to share this enthusiasm through the blog. However, I no longer edit the blog. Due to the volume of work, this job was taken by a persona from our team who writes under the pseudonym Sam Andi.


        Fashionbabica: You are planning to make unique furniture. Is there a branch of creativity in which you are not proficient for God's sake woman :)? Tell us something about that idea ...
        Maja: There isn't. And if I'm not good at something, it will become. :) These plans are long-term. I will be able to realize them when I buy a suitable warehouse which will be transformed into living / working space. This idea is in my head from an arly age. Minimal decoration, high ceilings, enormous space, glass at the top to provide plenty of light, a part designated as a bathroom with a bathtub in magnificent Victorian style and a lot of tools lying around.
        As far as the furniture the idea dates from socializing with my grandfather in his workshop. He used to carve wood and make small pieces and furniture from it. It did not take long for me to join him. I sat beside him and imitated what he was doing. I learned to crochet that way too. I would sit beside my grandmothers who were doing it every day so I imitated their actions and learned the handiwork.
          Fashionbabica: You also deal with costume making. Among other things, you started in the theater. How did this happen?
          Maja: It's already passed tense. I used to work for the theater in Brcko. I desperately wanted to do something that had to do with creativity and separation from the atmosphere in the District which is fascinated by nationalism. Then started Theater Brcko, which had big plans. I was appointed the main costume maker.
          Fashionbabica: How does it feel to make costumes, and how does it feel to make fashion?
          Maja: When you make costumes in many ways you have to use the theme of the show, the psyche of the individual characters, and you are limited in a way, but you can go to the extreme with cuts. When designing you do not have such restrictions. You can design whatever comes to your mind, but the only thing you need to take care of is not to let your creation become a costume.
          Fashionbabica: What is for you the difference between haute couture and ready-to-wear Okay, haute couture is not something that we can walk down the street in, that is of course the first visible difference, but what do you personally prefer and what do you think is the main difference between these two terms?
          Maja: Haute couture is an art and requires you to possess the skills of manual work because such clothing is made from expensive fabrics and is fully handmade. And with that ability and creativity of the human being comes to its full implementation. With ready-to-wear there is not much philosophizing. It's the clothing that is designed to be functional for every day.

            Fashionbabica: What's so inspiring in Bjork?
            Maja: I love this woman. Her attitude toward the sound is fascinating. I'm inspired by her mind and the way she integrates nature, science and technology in her music. I'm inspired by her playfulness, her soul of a child who does not stop to explore and learn.
            Fashionbabica: How much can a woman say about hersef through her clothing ?
            Maja: Let a woman say about herself through her words and not her clothing!

            photos: girl by Mario Ilić, boy by Andrea Tešanović

Sabtu, 22 Maret 2014

Popećci od humusa!

Što učiniti kada imate previše humusa? Napravite popečke! :)
----------------
What do you do when you have too much hummus? Make patties! :) 


Humus je lako napraviti- u multipraktik ubacite slanutak, sol, papar, peršin, koju kap maslinovog ulja i koji vam već začin dođe pod ruke (mrzim zadano slijediti bilo što, a kamoli recepte, to ste već shvatili :) )

Što se tiče popečaka, u humus ubacite jedno jaje i nešto brašna, brašno dodajete dok vam smjesa ne postane dovoljno tvrda da od nje možete napraviti popečke. Bacite ih na vruće ulje i to je to. Možete ih jesti uz koprivu ili mlado od rotkvice koje pripremate kao blitvu s krumpirom ....
-----------
It is easy to make hummus, just throw some chickpeas, salt, pepper, parsley,  a drop of olive oil and any seasoning that comes to your hand in the food processor (I hate to follow anything strictly, let alone recipes,  you already got that:)) 

As for the fritters, add an egg and some flour in the hummus, add as much flour as you need to make mixture hard enough to make fritters. Throw them in hot oil and that's it. You can eat them with nettle or radish greens which you prepare the same as chard with potatoes...



...ili ih raskomadane pobacate po mixu zelene salate i ostale zelenjave uz prženi sezam, buču i lan kao obavezan dodatak...
--------------
...or you can throw the patties over the mixture of lettuce and other greens with toasted sesame, pumpkin and flax seeds as mandatory accessory...


... ili ih pak ubacite u pecivo i napravite hambić s finom kancerogenom majonezom i kečapom mmm :)

--------
or put the patties in a bun and make a burger with fine carcinogenic mayonnaise and ketchup mmm :)



Rabu, 19 Maret 2014

Gdje je sreća? - part 4

Da sumiramo sve prethodno...

Tužni smo jer:
a) Imamo nerealna očekivanja
S pozitivnijim životnim iskustvom nego vlastiti roditelji koji su preživjeli ratove, gladi i depresije, naši roditelji odgajali su nas u optimističnom ozračju nepreglednih mogućnosti. Sjećam se kako mi je majka, još uvijek uvjerena da me čeka blistava budućnost, uvijek govorila: "Ti ćeš fino završiti fakultet, naći posao, kupiti stan i udati se!". Malo li je znala da naći posao po završetku fakulteta nije laka stvar, kao ni naći tog savršenog partnera za kojeg nam zaborave napomenuti kako zapravo ne postoji. Govorili su nam da možemo biti što god poželimo, ugrađujući nam pritom u psihu ideju posebnosti i predodređenosti za velike stvari. No, iza ograde nas po završetku školovanja nije dočekala velika zelena livada, nego razočarenje, kriza identiteta i jedno veliko ništa. Osjećaj ogromne nade koji je u nama ostavio odgoj naših roditelja koji su imali samo najbolje namjere, splasnuo je brzo iz dva razloga:
  1. Ono što su imali naši roditelji, dakle siguran posao i egzistencijalnu sigurnost do kraja radnog vijeka, više nije dovoljno. Mi ne želimo samo sigurnost, mi želimo ispunjenje, sreću, unutarnji mir i zadovoljstvo, termine o kojma naši roditelji, a pogotovo naši djedovi i bake nisu puno razmišljali.
  2. Ispostavilo se da ne samo da su sreća i siguran posao rezervirani za nekolicinu nego i da je nemoguće naći bilo kakav posao, a kamoli izgraditi karijeru do te famozne 30-e, takozvanog vrhunca odraslosti.

b) Ne znamo što želimo
Uspavljivali su nas pričama o odraslosti, a pritom su zaboravili napomenuti kako odraslost ne funkcionira po jednostavnoj jednadžbi – završi fakultet, nađi posao, udaj se, kupi stan, rodi, odgajaj, radi i umri. Zaboravili su napomenuti da prinčevi i princeze iz bajki zapravo ne znaju što žele raditi do kraja života u trenu kad upisuju fakultet. Zaboravili su napomenuti da prinčevi i princeze nakon happy enda imaju zapravo sasvim prosječne, ako ne i katastrofalne brakove. Zaboravili su spomenuti i krizu identiteta koju prolaziš na putu prema toj odraslosti koje se na kraju, ako pitate mene, očituje samo u tome koliko govana si u stanju progutati. I dok gledam, tuđe napuhane verzije vlastite egzistencije, vođena krivim savjetima i bajkama koje su mi servirali čitavo djetinjstvo, pitam se što ja uopće želim i hoću li u ovom društvu ikada uopće imati priliku ostvariti ono što želim? Gdje se kupi taj identitet koji mi je prijeko potreban kako bi znala što želim i čime se želim baviti do kraja života?





c) Vođeni smo stavovima i pravilima drugih

Unutarnji glasovi koji nas vode u odraslost, zapravo su glasovi naših roditelja i vršnjaka, naših škola i radnih prostora, naših medija i sadržaja koji konzumiramo. Glas našeg "ja" u cijeloj priči je potisnut. Kao da nije dovoljno što se vodimo savjetima drugih, jednako izgubljenih individua, mi tražimo potvrdu istih. To se zove prestiž. Ljudi su tako napaljeni na prestiž. Ali najbolji način da zaradimo odobravanje i poštovanje jest da se ponašamo kao da nam ne treba. To jednako vrijedi i za umjetnost i za posao...i za ljubav ..i za seks..zapravo za sve vrijedno posjedovanja.



    Ono što sam uspjela saznati iz savjeta svih velikih ljudi koje sam citirala u prethodnim tekstovima je ovo:
1. Nema jednostavnog recepta za sreću, nađi ono što voliš i rokaj po tome i pusti neka se tvoje percepcije mijenjaju, nemoj se zadano držati cilja
2. Zajebi prestiž, mišljenje i potvrdu drugih
3. Nađi svoj cilj, nemoj dopustiti da ga drugi definiraju
4. Radi, radi i onda radi još malo
5. Okruži se ljudima koji te nadahnjuju
6. Ako tražiš ljubav svog života, prestani, čekati će te kada počneš raditi stvari koje voliš
7. Ako ti se nešto ne sviđa u životu, promijeni to


I dalje se čini kao lagan recept, i zaista jest lagan.Ono što je teško je skuhati obrok zvan život. To je znao i sam Huter S Thompson kojeg sam citirala na početku, a koji je koliko god da je dao dobar savjet na temu, skončao tako da si je oduzeo život hicem iz pištolja. Hoćemo li na kraju zapasti u ludilo i posegnuti za antidepresivima ili pak pištoljem ili ćemo naći sreću, nešto je što ne mogu znati, ali ono što znam jest da krajnje vrijeme da prestanemo srat' i ozbiljno se primimo posla.
----------- 
                              where is happiness -?  part 4

Let's summarize all previously said...


We are sad because :
a) We have unrealistic expectations
With a more positive life experience than their parents who have survived wars, famine and depression, our parents raised us in an optimistic atmosphere of boundless possibilities. I remember how my mother, still convinced that bright future is waiting for me, always used to say : "You will finish college, get a job, buy an apartment and get married ". Little did she know that finding a job after graduation will not be an easy task, or finding the perfect partner for whom they forgot to mention he doesn't actually exist. They told us that we can be whatever we want, while incorporating the idea of uniqueness and predestination for great things into our psyche. But after graduation we were not welcomed with a large green meadow behind the fence, but with disappointment, identity crisis and big nothing. The feeling of tremendous hope that upbringing by our parents who have had only the best intentions dwindled quickly for two reasons :
1 ) What our parents had, a secure job and existential security until the end of their working life, is no longer enough for us. We do not want just security, we want fulfillment, happiness, inner peace and contentment, terms our parents , especially our grandparents didn't think too much about.
2 ) It turns out that not only happiness and a secure job are reserved for the very few, but also that it is impossible to find any job at all, let alone gain a career until the famous 30s', the so-called peak of adulthood .


b ) We don' know what do we want
We were put to sleep with stories about adulthood, but they forgot to mention that adulthood does not work by the simple equation - finish college, get a job, get married, buy a flat, have children, raise children, work and die . They forgot to mention that princes and princesses from the fairy tales do not really know what do they want to do for the rest of their life, at the very moment they enter college They forgot to mention that princes and princesses actually have quite average, if not disastrous marriages after the happy ending. They forgot to mention that you 're going through an identity crisis on the way to adulthood, which if you ask me, is manifested only in how much shit you're able to swallow . And as I look at other people's inflated versions of their own existence, guided by wrong advices and tales I was served throughout my entire childhood, I wonder what do I want to do with my life and will this society ever even give me a chance to accomplish what I want ? Where do I buy this identity that we urgently need if we want to know what to do with the rest of our life ?


c ) We are guided by the attitudes and rules of other people
Inner voices that guide us into adulthood are actually the voices of our parents and peers, our schools and work spaces ,our media and contents we consume. The voice of our inner " I " is suppressed in the whole story. As if it's not enough we take advices of other people, who are equally lost individuals, we seek confirmation from that same people . It's called prestige . People are so crazy about prestige. But the best way to earn approval and respect is to act as if we do not need it . This is as true for the art as for business ... and for love .. and sex .. really everything worth owning .


What I have learned from the tips of all the great people I have quoted in previous articles is :
1.There is no simple recipe for happiness, just find what you love and do it and let your perception change, do not stick to the plan sto hard
2. Fuck prestige, opinion and confirmation from other people
3 Find your goal, do not let it be defined by other people
4. Work, work and then work some more
5. Surround yourself with people who inspire you
6. If you 're looking for the love of your life, stop , they will wait for you when you start doing things you love.
7 If you do not like something in your life , change it


 Still seems like an easy recipe , and it really is easy , What is difficult is to cook a meal called life. Huter S Thompson , who I quoted at the beginning knew it too, but although he gave good advice on the subject he ended up by taking his own life with a bullet. Will we eventually fall into insanity and resort to anti-depressants or a gun or we will find happiness , it's something I don't t know , but what I do know is that it 's about time we cut the crap and get down to serious work .

 photoshttp://www.c-heads.com/2014/01/16/marusya-pianzina-by-tasya-kudryk-for-c-heads/