O bijesu
"Pun mi je kurac tvog tretmana!", kriknula sam ružno iz dna duše na Bojana, urednika jednog od časopisa za koje pišem. Sva "sreća" da smo se nalazili usred ogromnog izložbenog prostora s visokom stropovima pa je moj glas odjeknuo žestoko. "Ne cijeniš moje vrijeme, niti moj rad i uzimaš me zdravo za gotovo pod pretpostavkom da svatko može raditi ovo što radim ja. Nađi si drugu budalu koju ćeš ovako tretirati" prosiktala sam i izletjela van, ostavivši za sobom zbunjene poglede i muk prisutnih Bojanovih suradnika. Sjela sam na bicikl i pedalirala raspižđeno. Često pedaliram raspižđeno. "Razumijem te!", glasila je Bojanova sms poruka nakon par minuta. "E pa koji kurac ja imam od tvog razumijevanja?", pomislila sam. Kada smo se nakon par dana sreli kod zajedničkog prijatelja, pokušala sam razgovarati o našem problemu, no Bojan nije bio oduševljen tom idejom. Bojan je onaj tip muškarca koji ne ulazi u konflikt i previše je fin da bi dizao glas, a kamoli psovao. Nekad me njegova finoća frustrira. "Tvoje boljenje kurca stvarno boli!", napisala sam mu, po povratku kući u inbox na Facebooku. "A tvoje deranje na mene ispred ljudi s kojima radim je vrlo neprofesionalno. To se jednostavno ne radi, da li ti je to jasno?". "Imaš pravo, to uopće nije bilo u redu.", rekla sam. Poveli smo razgovor o krivim stvarima koje radimo jedno drugome i konačno zaključili kako je bilo dobro porazgovarati. "Hvala ti na ovom razgovoru, hvala ti na tome što si mi ukazao koliko krivo radim neke stvari!", napisala sam. "Bez brige, i mene je tištilo sve!", rekao je Bojan. A u toj rečenici "I mene je tištilo sve!", našla sam beskrajnu količinu blagosti, ljepote i sreće jer ljudi će tako rijetko otvoreno pričati o sukobu i pokušati riješiti problem. Ego zaslijepi svaku trunku razuma pa su ljudi vječito skloni podići zid i zatrati svaku mogućnost komunikacije. Jer komunikacija je izvor frustracije, a priznati da si pogriješio je teško.
Ljudi žele da drkamo na njihove percepcije sebe, a ne ono što zaista jesu. U skladu s time, oni kao savršeni i nepogriješivi, teško će priznati da su pogriješili. Rado ću promijeniti sve stvari koje radim, a koje mogu povrijediti drugoga, ali molim da druga osoba učini isto. Druga osoba rijetko učini isto. Jer ego je zavodljiva droga.
Priznati sebi da je u nama problem, da je u nama nešto loše ili priznati si/drugima da nismo u pravu je bolno pa se odmičemo od te boli koliko god možemo. Ego je čuvar te boli. Međutim, on je samo flaster. Sklona sam reći da sve bolesti modernog čovjeka nastaju kao produkt zatiranja istine. Lažemo si da smo sretni, lažemo si da smo u pravu, lažemo si da smo zadovoljni, lažemo si da volimo, lažemo si da smo voljeni, lažemo si da se dovoljno brinemo o svom tijelu i duhu + svih ostalih tisućulažemo si...i onda gle, rak ili kakva duševna bolest odjednom izjeda svaki naš komadić.
"You, he said, are a terribly real thing in a terribly fales world, and that I believe, is why you are in so much pain!"
Razmišljala sam o tome kako je moj nastup bahat i bezobrazan i kako moram naučiti fino slati ljude u kurac, biti dama dok to radim. Realno, nitko neće slušati "nadrkanu kuju". Isto je zapravo i s tekstovima koje pišem. Oni su navodno izrazito feministički, što god to značilo. Čim kažeš:ne želim da me nazivate droljom,dobacujete mi na ulicii"slučajno" me dodirujete u tramvaju, odmah si feministkinja. Takav stav polazi od činjenice da je nazivanje žene kurvom ili droljom ili pak "slučajno" dodirivanje u tramvaju normalno, dok feministkinje žele nešto ekstra, nešto više od normalnog. Ali zdrav razum mi nalaže da te stvari nisu normalne, i da ne želim ništa ekstra, nego samo isto što vrijedi i za drugi spol. U tom smislu želim jednakost. Ne želim imati kurac, samo želim da me se ne naziva nadrkanom feminističkom droljom. Da li je to previše za tražiti? Jer čim digneš glas, odmah si nadrkana. "Ne zovite nas kurvama!" vičem glasno, dok je sve što čujem: "Ma ti si nadrkana!" A ta rečenica zapravo znači: "ŠUTI!". Dakle, moram se umiliti ljudima, uvući im se u srce pa polako i smireno objasniti što želim reći. Ali Boze dragi gdje da u sebi nađem tu smirenost? Tu glumu? Zar ja to posjedujem?
Ljudi će rado srati po drugima jer time opravdavaju svoja sranja. Ljudi će rado osuđivati jer su nezadovoljni vlastitim životom. To je nešto od čega niti ja nisam cijepljena. Mislim da takav stav u svom korijenu ima ljubomoru. Zato se trudim uvijek više diviti ljepšim i uspješnijim ženama od mene, nego biti kivna. Radije bih se utopila u njihovoj ljepoti i udisala miris njihovog savršenstva nego bila kivna.
"Posvađaš se sa svima, jer ne odreagiraš na vrijeme, već dopuštaš da ti se sve skupi. I kad napokon kažeš što misliš, ne možeš reći drugačijim tonom od nadrkanog. U isto vrijeme očekuješ ljubav od ljudi, ljubav "sa scene" koja god to bila, ljubav od onih s kojima radiš itd.. Ali u isto vrijeme ne shvaćaš. Ljudinemaju samopouzdanja. Lako ih je poljuljati. Labilni su, zli i boje se onih koji pokazuju znakove samopouzdanja. A scena? Scena nema inteligentni mozak, scena nema ljubavi", rekla mi je draga M. Ona uvijek zna što treba reći, od onih naizgled smiješnih rečenica nakon lošeg dana poput: "Dođi na knedle sa šljivama. Mi ćemo te grliti. Nećemo ti obećavati obećanja koja nećemo ispuniti! Hajde dođi na knedle!" do ovih posve analitičkih.
Dobijem slom živaca na konstrukciju: "Ne smiješ!", odnosno: "Ne smiješ reći ovo, ne smiješ učiniti ovo!"
Trudim se približiti svojoj pravoj prirodi, no što više hodam prema njoj, sve više sam uvjerena kako je moja prava priroda nadrkana kučka. Nemojmo se lagati! Ja sam uvijek ona koja prigovara, koja viče, koja glasno govori što joj smeta, kojoj stalno nešto smeta... Iako, žena čak niti ne mora biti glasna i ljuta da je se nazove nadrkanom kučkom. Dovoljno je samo da kaže koju protiv uvriježenih stavova/percepcija ili nešto što nije u standardnim okvirima dobrote i smirenosti/bivanja damom! Tješi me činjenica da nadrkana kakva jesam, još uvijek imam ljude koje mogu nazvati prijateljima i one s kojima ću rado surađivati ili popiti kavu ili bar im uputiti ugodan smiješak, onaj koji si dragi poznanici rado upute kada se sretnu na ulicu. Ta okruženost ljudima, na kraju dana ipak me veseli (makar trebam bolji filter!!!), a njihov broj veći je nego što će neki čudorednik upoznati za čitava svog života.
Bojimo se biti prozvane "nadrkanima" iz jednog jedinog razloga- bojimo se što će ljudi misliti o nama jer druga najbitnija stvar na svijetu nakon toga da moraš biti lijepa jest da moraš biti smirena i lijepo se ponašati, "onako kako priliči ženi". E pa boli me kurac, ako me ne financirate i/ili mi ne pružate vrhunski seks i/ili ljubav u bilo kojem obliku, nebitni ste.
Ljudi ne ulažu u prijateljstva, ne održavaju ih, obećavaju mnoge suradnje i projekte, uključuju te u svoje planove, ushićeno pozivaju na mnoga ispijanja kava i onda te se jednostavno više nikada, ili vrlo rijetko sjete. Kao opravdanje za svoje postupke iznose sljedeće: "Joj ja sam ti takav/a, jednostavno sam neorganiziran/a, neodgovoran/a, nonšlanatan/a". Ma nabijem te, ti biraš biti takav/a, biraš biti stoka. Ti imaš mogućnost da izabereš ono što je ispravno, a ispravno je obećati i ispuniti obećanje ili bar ne obećavati.
Maya Angelou ima divan savjet za bijes:
You should be angry. You must not be bitter. Bitterness is like cancer. It eats upon the host. It doesn’t do anything to the object of its displeasure. So use that anger. You write it. You paint it. You dance it. You march it. You vote it. You do everything about it. You talk it. Never stop talking it.
ODLUČILA SAM RASPISATI SVOG GNJEV!
Ipak, usrećuje me beskrajno kada ljudi koji prate moj rad, ničim izazvani- barem se meni tako čini, osjete iskrenost u mojih riječima. Tada pomislim- pa ljudi zaista uvijek prepoznaju iskrenost. Samo je pitanje kako se nose s njom! Mislim da su iskrenost i istina vrlo isprepleteni, bliski pojmovi. Također, dok gledam neke ljude u svom životu, ogledam se u ljepoti i dragosti, kroz njih sebe vidim drugačije. Dok gledam koliko me vole i ja zavolim sebe jer mi njihove ruke pune dobrote pokazuju da isto vide u meni. U ovom konkretnom slučaju, zapravo mislim na nekoliko svojih prijateljica, žena koje vole žene, žena koje su toliko blage i divne, da su gotovo kao s drugog planeta. Vrlo su posebne te moje žene koje vole žene, njihova blagost liječi dušu.
"Budi snažna da oprostiš i mudra/strpljiva da dočekaš ono što zaslužuješ!". Ipak, svaka budala misli da zaslužuje neki kurac! Zaslužujem li ja ono što želim? Želim živjeti od onog što volim. Ne želim potratiti svoj život unutar zidova nekog mehaničkog, uredskog posla. Ionako me na takvim poslovima, uvijek nešto opominju, opominju koliko god se trudim da moja prava priroda ne izađe van. Kada moram glumiti na poslu gadim se sama sebi. Gadim se sama sebi dok slušam ton svog glasa, tako je lažno umiljat. Dok izgovaram rečenice, prolazi me strahovita misao: Znaju li oni da dok se ovako umjetno smijem, zapravo mislim kako su notorni idioti. Gadi mi se što moram sakrivati koliko me njihova neinteligencija, nesposobnost i beskrajno loši pokušaji humora dovode do ludila.
O ljubavi
“To love at all is to be vulnerable. Love anything and your heart will be wrung and possibly broken. If you want to make sure of keeping it intact you must give it to no one, not even an animal. Wrap it carefully round with hobbies and little luxuries; avoid all entanglements. Lock it up safe in the casket or coffin of your selfishness. But in that casket, safe, dark, motionless, airless, it will change. It will not be broken; it will become unbreakable, impenetrable, irredeemable. To love is to be vulnerable.” — C.S. Lewis
Moj problem je što, ipak, koliko god individualac bila, želim nekamo/nekome pripadati. "Ali, gdje želiš pripadati? I na kraju, gdje itko pripada?", pitala me draga moja A.
“At the most difficult moments of my life, when it seemed that every door was closed to me, the taste of those apricots comes back to comfort me with the notion that abundance is always within reach, if only one knows how to find it.”
Isabell Allende / Paula
Imago koncept
"Okosnica teorijskog koncepta Imaga vodi nas u djetinjstvo i natrag. Formiramo se u bliskom emocionalnom odnosu u djetinjstvu, kada tijekom odrastanja, uz potvrde i ohrabrenja, zadobivamo i niz povreda. Te povrede i potvrde koje smo zadobili kao i primjeri odnosa koje smo promatrali tijekom ranih godina, tvore u našem umu impresionistički senzorni otisak, "Imago" o tome kako izgleda sigurna ili nesigurna intimna veza. Naše ponašanje, kao i to kakvi ćemo biti prema drugim bliskim ljudima iz naše neposredne okoline i što ćemo od njih očekivati određuju ti prvi, rani, duboko utisnuti modeli. Oni određuju i to da ćemo u našem odraslom životu izabrati za partnera osobu koja nas energetski podsjeća na roditeljske figure. U tom konceptu možemo naći objašnjenje za velik dio procesa u odnosu, ali također i nadahnuće za korištenje tih saznanja u procesu oporavka međusobnog odnosa."
4 su faze prema ovom konceptu:
- Privlačnost - odabiranje ( roditelji)
- Romanca - povreda proporcionalna povredi tog roditelja koji nam je nanio bol
- Borba za moć - najvažnija jer jedino ako to zrelo odradimo idemo na 4. fazu
- Prava ljubav
Mislim kako je naše društvo fokusirano i fiksirano na isključivo 4. fazu. Naše društvo propagira brz put do ljubavi, kao što pornići propagiraju brz put do orgazma. Nitko ne spominje da ljubavi kao i orgazmu prethode rad i trud. I onda ljudi odustaju od ljubavi ili dobrog seksa jer se razočaraju nakon par iskustava, iskustava koja se temelje na pretpostavci da je prava ljubav ili kvalitetan seks, odmah tu, iza ugla.
Draga moja A. o poslu
Uvjeravaš ljude kako nisi sposobna raditi za njih, ističeš kako si nesposobna, a u isto vrijeme navodiš kako je novinarstvo kod nas u katastrofalnom stanju. Kod nas je sve u lošem stanju jer nema kvalitetne kritike. A što se tiče tvoje navodne nesposobnosti, ako već krećeš od pretpostavke da nisi dovoljno sposobna za posao xy, hajde na to dodaj pretpostavku da si najvjerojatnije ipak sposobna naučiti bit sposobna za posao xy.
Svi krenu negdje, pa zajebu, pa možda nauče nešto pa su malo sposobniji.
Svi krenu negdje, pa zajebu, pa možda nauče nešto pa su malo sposobniji.
O pisanju i istini
Uloga pisca je da napiše ono što se drugi boje reći na glas, kako je rekla Anais Nin. U tom smislu pisac je često kontroverzan, no baš tu leži licemjerne jer on/ona govori ono što svi drugi misle, dakle on/govori ono što je istina, po toj logici istina je kontroverzna.
Pričati istinu je kao ići ulicom, ispaljivati hice iz pištolja i gledati ljude kako padaju mrtvi na pločnik, među njima čak vidjeti i ljude koje ste do jučer nazivali prijateljima. Svaki put kada kažem istinu, izgubim jednog prijatelja, što zapravo znači da nikada nisu bili prijatelji u pravom smislu te riječi. Znači li to da većina naših prijateljstva počiva na laži, na održavanju statusa quo, na laskanjima i podilaženjima?
Kada sam otišla od A. plakala sam svaki dan satima. Plakala sam pod tušem, plakala sam zamotana u ručnik nakon tuširanja, plakala sam dok sam prala zube, plakala sam na wceu, plakala sam na podu sobe u kasno poslijepodne, plakala sam u krevetu prije spavanja, plakala sam u snu, plakala sam dok sam ispijala mnoge rakije i vina, plakala sam nadrogirana, plakala sam dok sam vozila bicikl, plakala sam dok sam s drugim ležala gola... I onda sam jedan dan sjela i počela pisati. Tako je moja tuga prerasla u opsesiju (pisanjem). Sad plačem samo kad ga vidim i snažno zagrlim...i nekad kad se pijana vraćam kući na biciklu. Ali ti trenuci su rijetki. Sad je to tupa bol koja podsjeća na vremena i čovjeka kojih se gotovo i ne sjećam.
"Yes, you will sometimes feel like putting in the effort to make a positive difference isn't necessarily worth it. And not everyone cares about the things you care about. And sometimes you will feel like you are the only one that something actually matters to. But you're not. Never let a lack of recognition of your efforts to make a positive difference get in the way of doing what you feel is right. Because sometimes, the most effective thing you can do is simply set a good example. The people who make a positive difference in the world are the ones who keep trying to. Not for fame. Or recognition. Or personal benefit. But because it's the right thing to do"
"You mature the moment you know what you want to do."
“The secret of success is… to be fully awake to everything about you.", Jackson Pollocks's Dad
O definicijama sebe
Sreća nije u budućnosti, sreća nije nešto što čeka u budućnosti, baciti sav ulog na budućnost je jednako propasti jer budućnost kao i mi sami jednom će otići u bezdan smrti.
Ja nisam definicija koju mi pripisuju drugi ljudi, ja sama sebi dajem definiciju. Kada se čovjek više ne poistovjećuje niti zamara definicijom koju mu zadaju drugi, tek onda postaje jedinstven.
O nehumanosti
“You don’t have to teach people how to be human. You have to teach them how to stop being inhuman.”
— Eldridge Cleaver
— Eldridge Cleaver
Žene su naučili da se konstantno bave time jesu li dovoljno lijepe, krpicama i ostalim pizdarijama koje maloumni ženski časopisi slave, kako se ne bi previše zamarale stvarima poput njihovih (i tuđih jer politika je uvijek bila muško područje) osnovnih ljudska prava. Nemojte me krivo shvatiti, ja obožavam modu i krpice, ali u isto vrijeme razmišljam i o tome kako ne zaslužujem da me se proziva kurvom, debelom i ružnom, kako ne zaslužujem da me bude strah po noći hodati doma, kako ne zaslužujem biti silovana ili "slučajno" dotaknuta u prolazu, kako ne zaslužujem da me se pita planiram li imati djecu na razgovoru za posao, i kako jebote ne zaslužujem da se od mene vječito očekuje da budem lijepa, pristojna, normalna, draga i tako do unedogled + još tisuću onih "kako ne zaslužujem"...
O strahu od lezbijskog seksa
Panično se bojim da bih bila loša u seksu s lezbijkom. A. mi je rekla ovako: Tehnikalije se nauče i uvježbaju. Mislim, ako gledaš samo na sex bez nekih emocija onda je lezbijka tehnički u prednosti. Ali ako se sviđate jedna drugoj, onda stvarno mislim da to nije toliki problem.
Imala sam razgovor s M. Nakon kojeg mi se posebno urezala rečenica: "Mislim da ne biraš riječi, a to nekad može obeshrabriti."
M: Tebe uhvatiti...?
Ja: O čemu pričaš? Ja sam posve uhvatljiva. Ja sam sam samo - tako – uhvatljiva. Padam brzo i na najjeftinije fore, zaljubljujem se u sekundi.
M: Moje fore nisu jeftine.
Ja: Znam! I potpuno si besramna dok me zavodiš!
M: Ali i dalje mislim da se ne bih mogla opustiti uz tebe. Mislim da si u stanju odmah reći što ti ne odgovara s nekim. Ne dao Bog da se netko ljubi s tobom i nešto ti ne valja! Mislim da ne biraš riječi, a to nekad može obeshrabriti.
Tako se ja panično bojim lezbijskog seksa i da neću biti dovoljno dobra, a one misle da nisam ozbiljna u svojim namjerama. Istina jest da ja zaista ne biram riječi, ali isto tako je istina da se osjećam potpuno bespomoćno dok me lezbijka zavodi. Možda svoj strah i bespomoćnost baziram na iskustvu s Njom? Ona je bila prva žena /lezbijka u koju sam se zaljubila i koja me ružno odbacila. Vjerojatno je to iskustvo obojalo sve moje buduće doživljaje s lezbijkama.
O umoru
Osjećam da ukoliko ne radim/ ne pišem baš cijeli dan, svaku sekundu, svaki sat, bacam vrijeme uzalud i ne radim dovoljno. Peče me savjest. Međutim, pisati po cijele dane na samo tri sata sna, koliko je moj prosjek već zadnjih godinu i više, nekada je vrlo bolno iscrpljujuće jer pisanje ipak jest, što god mi mislili o nesposobnosti i netalentiranosti novinara, intelektualna aktivnost. Raditi, raditi, raditi svaku sekundu, svaki sat ili bar trošiti sate živcirajući se nad svojim tekstom...
"Tvoje tijelo je kao auto, pokvaren auto. Tvoj duh je jači od tvog tijela i želi brže i jače od tvog tijela. Moraš popraviti auto pa onda opet ići punom parom. Tvoj duh želi više od onog što tijelo može, i bit će, bit će opet kao prije, samo popravi prvo auto.", rekla je teta D.
O pripadanju
Ekipa, klika, skup ljudi, bilo koja grupa ljudi koja se identificira s nečim- ljudi bez identiteta, bivajući dijelom grupe posjeduju identitet. Individualci, nazivaju ih boemima, imaju svoji identitet pa ih drugi osuđuju.
O ljepoti
Biti lijepa najvažnija je stvar na svijetu. No, težnja tome da budeš lijepa, nema kraja. Nikada nismo dovoljno lijepe. Kako možemo biti lijepe ako tome nikad nema kraja? Jedini način da stanemo tome na kraj, da prestanemo težiti tom suludom idealu jest da budemo svoje. Međutim, kada smo svoje nailazimo na zapreke. Prozivaju nas a) hrabrima, b) ludima ili c) degutantnima (odvratno je imati koju kilu viška i nositi topić)
"Nekada sam si lijepa i odem van sva sigurna u sebe, ali čim dođem u društvo, pitam se smijem li se ovako osjećati!", kaže jedna moja prijateljica.
Još jedan problem s ljepotom jest što se ona izjednačava s mladošću. Kada kažemo: "Cindy Crawford still has it" ili "Ona lijepo stari" u biti mislimo da je lijepa jer je još uvijek mlada, odnosno odaje dojam da je još uvijek mlada.
Love C.
xoxo
*Diaries su dio bloga koji prati život izmišljene djevojke. Svaka sličnost s pravim ljudima je slučajna.
Ovi dnevnici su javni jer mi pokazuju do koje granice sam spremna ogoliti svoju dušu i tako doći do same srži svoga bića!
