Fashionis My Only Drug: The Diaries: ....

Prezirem trenutke u kojima kursor nemilice blinka, pjesma koja u tom trenu služi kao inspiracija, vrti se po stoti put, iz pepeljare ispadaju opušci, a šalica čaja već je odavno prazna. Provjeravam Facebook i e-mail tisućiti put. Kao da čekam poruku od samog Boga u kojoj će napokon biti nešto zaista važno. „Hajde, kreni više“, požuruje me glas iznutra. A onda drugi viče: „Koji kurac uopće pišeš? Kome trebaju tvoji tekstovi?“ Više nisam u stanju pisati. Izvlačila bih riječi koncem. Bacila bih udicu duboko u svoju unutrašnjost pa potezala najjače što mogu. Ali riječi stoje zapetljane u mojim grudima. Nešto se promijenilo u meni, nešto je stalo. Postala sam tupa. Taj osjećaj polako postaje konstanta. Sve je kao san, užasno spor nelagodan san. Ipak, što druže traje sve sam naviknutija. Prema provjerenom receptu trebala bi mi injekcija koja bi me vratila u stvarnost. Po svemu sudeći, to bi trebao biti On, u paketu sa savršenim poslom naravno. Ali On i Ljubav su tako jeftine ideje. Sve sam sigurnija u to. Truju nas cijeli život tim idejama. Klinke šopaju crtićima iz Disney tvornice, dok odrasle žene svojevoljno gutaju Cosmopolitan i ostale ženske časopise ili pak laku žensku literaturu + romantične komedije.

Kako da napišem išta, kako da opišem što mi se događa u zadnje vrijeme, a da ne zvuči patetično? Možda da pokušam onako jednostavno, školski, kao dijete kada piše zadaćnicu? Možda da pokušam u natuknicama? Natuknice su valjda OK? Mislim, moraju biti, ako ništa suvislo ne želi van. Ja naravno moram pisati jer je to moja terapija, jedini način da zadržim ovo malo zdravog razuma. Što mi drugo preostaje? Psihijatri, psiholozi i tablete? Da postanem biljka? Ne, hvala! „Nije mi dobro. Meni treba pomoć“, izustim tu i tamo. Onda me prijatelji gledaju u čudu. Oni su uvjereni da ako sam u stanju sjediti po kavama i smijati se, da je sa mnom sve redu. Netko mi je nekidan rekao: „Nije ti dobro tek kad staviš omču oko vrata!“ To je kao kad mi kažu: „Zašto nisi sretna pa tebi je dobro?“ a) Zar bi trebala čekati da dođe do toga da si stavim omču oko vrata? Ljudi su stvarno u stanju izjaviti sranja! b) Kad mi kažu: „S tobom je sve u redu, zašto ti nije dobro, zašto nisi sretna?“, to zvuči kao da mi govore: „Ti si umislila da ti nije dobro, ti preuveličavaš“. Ali oni time umanjuju moje doživljaje i emocije. Moji doživljaji i emocije, možda jesu pretjerani, ali toliko su moji, spojeni su s ovim kostima, ovim duhom i ludom glavom, da su posve stvarni. Uostalom, rezultat su stvari koje mi se događaju, a s kojima se ne mogu nositi. U trenucima racionalnosti, uviđam koliko pretjerujem, koliko previše brinem, koliko pažnje posvećuje svojim emocijama, koliko sam sklona sanjanju i zbog toga previše slaba da se othrvam lošim utiscima i doživljajma. Tad na sebe gledam gotovo s prijezirom, ali takvi trenuci posve su rijetki. Vrlo brzo opet me obuzme ona ja koja naginje psihičkoj bolesti. I onda se uhvatim kako vrtim jedna te ista pitanja, bivajući tako onom ženom koja od svega radi dramu, koja sve tako duboko promišlja, koja je konstantno u nekim dvojbama. Ali kako da stanem, kako da zastavim tko treperenje iznutra?

Natuknice …ovako nekako:

- Ljeto je prošlo, kao da je trajalo jedan dan. Ulice su sada pune žutog lišća i to je otprilike jedina romantika koja me zabavlja dok gradom jurim biciklom.

- Šepam, doktori još uvijek ne znaju što nije u redu s mojim nogama.

- Pročitala bih opet onaj dio iz „Halucinirajući Foucaulta“ Patricie Duncan, onaj dio koji mi se jako sviđa, ali papirić kojim sam ga označila je ispao. To je kao kad satima mahnito tražim upaljač po stanu ili kao kad ne mogu naći četku za kosu, drugu čarapu, crveni ruž,dezić, ključeve i sve ostale stvari koje konstantno gubim.

- Radim, radim puno, radim točno tri posla, radim od 9 ujutro do ponoći. U ponoć se gasim protiv svoje volje i padam u krevet. Dobila sam taj novi posao. Kad sam ga dobila, čitav tjedan svi su me ispitivali jedno te isto pitanje s istim tonom: „ I? Jesi li sretna?“ „Jesi li sretna?“, još je tri puta odzvanjalo u mojoj glavi nakon postavljenog pitanja. „Sretna? Što je to?“, pitam se. Nije sreća neka injekcija koju ti ubrizgaju pa je odjednom sve tako savršeno. Možda bih bila sretna da znam uživati u tom jebenom, kako se kaže, trenutku. Kako se to molim vas uživa u trenutku? Pokažite mi taj priručnik? Piše li u njemu nešto poput: „Bilo bi dobro da vas za sve boli kurac!“ ? A kako se to točno radi? Ja ne znam. Ja konstantno treperim. Meni je taj mir, unutrašnji mir da budem točna, nepoznat pojam.

- Konstantno sam umorna. Zaspala bih, spavala bih više, ali dan ima premalo sati i onda nište ne bih stigla. Osjećam kako mi se mozak širi i skuplja od silnog stresa, ta konstantna borba sa satom i pitanje koji kurac ja sve ovo radim uopće. Da to sam ja, ta koja samo piše i ne spava, ali ta ja me ubija.

- Prezirem ljude koji mi govore kako bi i što trebala raditi. „A još uvijek ne možeš hodati? Svašta! Možda bi trebala ovo…Možda bi trebala ono…“ ili „Možda ti je suknja prekratka, možda ti treba frajer, možda ti ne treba frajer, možda bi trebala jesti ovo, možda bi trebala jesti ono...“ Svi su neki kurac pametni. Jebeni dušebrižnici. Porazbijala bih im tanjure o glavu. I te površne fraze poput : „Bit će sve ok!“

- Pričala sam nekidan jednoj prijateljici o svom odlasku od A. Ja sam, kao svaki boem i sanjar, morala otići da pronađem sebe. Sad kada razmišljam o tom odlasku čini se tako dalekim, kao neka priča kojom sam se voljela uspaljivati, fabula o kojoj nisam mogla prestati razmišljati, knjiga koju nisam mogla prestati iznova čitati. Sjećam se da je odlazak bio kao skok u duboku mrzlu vodu. Mislila sam da ću ostati bez daha, da ću umrijeti. Zapravo sjećam se kako sam mislila da ću umrijeti. Ključan pojam je sjećam se. Sad je to više kao sjećanje na ono što sam osjećala. Zapravo sam i sasvim zaboravila kako sam se osjećala. Duboka mrzla voda bila sam ja, a skok je bio poniranje u sebe. Tek kasnije sam shvatila da nije bilo dovoljno voljeti već i znati tko si. On je znao tko je. On je zapravo jedna od rijetkih osoba koja zna tko je. Ja nisam znala tko sam i zato sam morala otići. Otići od njega bilo je kao izvaditi srce koje još kuca i staviti ga u njegov dlan - Evo izvoli, ja moram ići! On je stajao tamo u lokvi krvi s mojim srcem u rukama. Gledao me u nevjerici. Ja sam zalupila vratima. Bila sam u stanju ludila. Sada smo kao prijatelji iz nekog prošlog života. Mašemo si svatko sa svoje obale rijeke.

„Da sam ostala, imala bih život koji sam htjela“, rekla sam prijateljici, a ona je rekla: „Ali je li to zaista ono što si htjela?“ No, je li ovo sad, je li ovaj život sad, ono što sam htjela?

- Sve što napišem zvuci tako teatralno i patetično. Gadi mi se. Osjećaj gađenja prožima me cijelu. Uvukla bih se u sebe od silnog gađenja.

- Konstantno razmišljanje o tome što će bit sutra i gdje moj život vodi, dovodi me do teške malodušnosti. Pretvorit ću se u svog oca koji je vječito nezadovoljan životom, nadrkan, depresivan i malodušan, znao danima sjediti nepomično gledajući kroz prozor, gaseći cigaretu za cigaretom, i tako sve dok nije doživio srčani udar prije koji tjedan i umalo umro. Tako ću i ja umrijeti od ovog svog srca nepodnošljivog.

- Imam osjećaj da moje tekstove čitaju samo ljudi s psihičkim problemima, ljudi kao sto sam ja sama.

- Moje rijeci su impulsi koji uzrokuju emocije

- Moje pisanje sam ja, pisanje je ono što ja jesam

- Godinama sam sputavala pisanje u sebi

- Hiperaktivnost u nedostatku prostora za disanje

- Postala sam objekt lišen seksualne želje, stroj. Dodiri su postali nesnosni.

-Bila sam tako naivna i zaštićena, više nisam

-Ljudi ne shvaćaju da ja nisam ona kakva ispadam u svojim tekstovima. Da, moj tekst jest produžetak mene, ali daleko sam ja od te samouvjerene kul ženske. Iza ovog laptopa sjedi potpuno nesigurna, mala djevojčica. Poludim kad se sjetim Benjaminove rečenice: „Glavni problem u tvojim tekstovima je što ispadaš tako genijalna“. Ali nisam, kome sam to ikad pokušala dokazati?