Fashionis My Only Drug: The Diaries: Kao more, ja se konstantno mijenjam od mirnog prema kaosu

Kao more, ja se konstantno mijenjam od mirnog prema kaosu.

Život bi mi bio lakši kad bih manje razmišljala/analizirala. Od tud kreće sva moja neuroza. Misao – analiza – manija. Misao vodi u analizu, analiza u maniju. "Ti si rob kategoričkog mišljenja", rekao mi je nekidan u žaru svađe. To je zapravo bila više rasprava nego svađa. On je prestaložen za svađu. Ja sam na to brzo pohitala po olovku kako bih zapisala njegovu rečenicu koja se učinila tako značajnom i korisnom za moje pisanje. "Došao sam ovdje ozbiljno razgovarati, a ti od svega praviš cirkus", gledao me dok sam pisala po nekom jednom papiriću umjesto da si konačno kupim pravu bilježnicu ili rokovnik. Ja se ipak bavim pisanjem. I donekle jesam pravila cirkus od naše rasprave, kao što to uporno činim od našeg odnosa, u maniri djevojčice koja ga bez ikakvog posebnog razloga gađa kamenjem u glavu, a kad joj on uputi prijekoran pogled, ona mu isti uzvrati, onako ispod obrve, zločesto i infantilno i samo izusti nazalan "sorry".

Kad sam sljedeći dan prošla pored komode na kojoj je ležao papirić s našvrljanim Ti si rob kategoričkog mišljenja, nasmijala sam se, kao kad se nasmiješ jer iz džepa izvučeš račun ili kakvu već pizdariju na koju si posve zaboravio. Odlučila sam poraditi na svom kategoričkom mišljenju. Kad govorim o svom kategoričkom mišljenju, mislim na to da ljude automatski stavljam u ladice i ako mi koji njihov pokret ili riječ ne odgovara, automatski ih šaljem u kurac, brišem iz uma i ne dajem im prostora da se izjasne i objasne, a čak i kada to pokušaju, ne čujem ih jer se tako zadano držim konstrukta koji sam o njima stvorila u glavi, a koji počiva na premisi: "Kriv si/kriva si (iz kojeg god razloga) i što god da učiniš više nema povratka jer u mojoj glavi si kriv/kriva i to je moja konačna odluka." Postupak mog ulaženja u trenutak manije je uvijek isti. Nešto me raspizdi, počnem o tome intenzivno razmišljati, misli samo kolaju, loši filmovi se samo nadograđuju i onda me bad trip toliko preuzme da više ne znam što je istina i što je ispravno, a što je krivo i moja konstrukcija u glavi. Loše emocije i misli sve me više preplavljuju i kad moj bad trip dođe do vrhunca, gotovo da se počnem tresti od bijesa i gubim dah. I onda odjednom, bujica negativnih kratkih komentara leti iz mojih usta ili iz moje tipkovnice prema mojoj žrtvi koja je u biti loš lik u cijeloj priči jer da je dobar ne bi bilo ni prostora za moj gnjev, ne bi bilo uzroka mom gnjevu.

Ili kako je On to objasnio: "Ti na kraju dana vidiš samo "ja " - sebe, predanaliza i postanaliza su obavljeni bez mogućnosti utjecaja, u ovom slučaju mog. Ti si si odredila ladicu za mene, i trpala me u nju pod svaku cijenu. Ni u jednom slučaju nisi bila u pravu, što si i priznala svaki put, ali to je manje bitno tko je u pravu. Izvela si efekt naseg druzenja u neku vrstu torture umjesto uživanja. Stvarno si majstorica. S nekim se toliko spojiti, a da ima takav loš ustroj misljenja i odnosa prema drugima, to jos nisam sreo. Da imaš svoju viziju "kako to treba izgledati " i ako nije tako odmah najgore govoriš, šalješ, pišeš i još imaš drkosti mi nametati te neke jeftine foldere."

Ono jutro kad je po prvi put otišao od mene, u glavi su mi ničim izazvani satima svirali Smithsi i njihova Please, please, please, let me get what I want. Ili je ta stvar bila baš sasvim logično izazvana jer mi je podsvijest nakon takve večeri govorila: "Daj mi, daj mi da ovaj put imam to što želim."

On je nježan. On je ljubavnik. On priča sa mnom kao nitko dosad, osim jedinog, nikad prežaljenog A. Obuzima me tuga pri shvaćanju koliko sam neurotična i nesposobna za vezu koju bih toliko htjela s njim koji se čini savršenim u svakom pogledu. Toliko je lijep dok ga gledam tijekom seksa. On je kao sedativ. Uvijek zna što treba reći da me umiri. Ispijali smo kave od osam sati, dok je naš odnos, u samo mjesec dana od one večeri kad je došao kod mene s vinom i kondomima, kretao prema vezi. No, vrlo brzo sam ga izvrijeđala, umjetno stvarajući svađe, uporno ponavljajući si kako su to samo hormoni i kemija, a ne nekakve emocije. Imali smo moment, koji sam sjebala, neostvarenu vezu koju sam iz straha i trauma opstruirala. Kad se moja neuroza raspamsala, on se povukao i ja sam podivljala. Osjećam se odbačenom, a sama sam to prouzoričla. Logičan slijed jer sam ionako cijelo vrijeme mislila kako nisam dovoljno dobra. Još uvijek sam u fazi istinskog gađenja i nezadovoljstva sobom.

Nekidan sam sanjala zanimljiv san. Bio je..ne znam kako bih ga uopće opisala... degutantan, a opet tako svojstven meni. Da emocija koju sam osjetila u snu ima boju, bila bi to tamno zelena gotovo crna. Kažu da zelena ima veliku emocionalnu povezanost sa sigurnošću. Emocije i sigurnost, kakav izbor riječi! Sanjala sam dva frajera koja sam nedavno upoznala na jednom koncertu. To je onaj tip frajera koji automatski svrstaš u friend zone. Onaj tip s kojim rado izlaziš i duvaš, ali koji te ne privlači seksualno jer nekako je predobar. Čak češ zaključiti kako se super oblači i da fizički nije loš, ali eto nije dovoljno idiot/frajer/jebač/ nešto četvrto da bi poželjela biti s njim. Krenula sam tako u snu sa svoja dva nova prijatelja u neki opasan kvart po najboju travu na svijetu. Bio je mrak, kvart je bio pust, svjetlost polusrušene benzinske i tek jedna lampa slabo su osvjetljavali napušteni kompleks ograđen žicom, ispred kojeg smo se našli. Nekako smo se provukli kroz žičanu ogradu da bi upali u neku vrstu bolnice, koje je sa svojim tamnim, gotovo crnim, prljavim zidovima više ličila na zatvor. Oko nas su hodale medicinske sestre i doktori. Hodali su strogo, držeći se uspravno, gledajući pred sebe posve tupog, hladnog i ispranog pogleda. Isto to držanje, pogled i hod imali su i štićenici ove ustanove, sve mahom mladi ljudi mojih godina. Sakrili smo se u neku prostoriju koja je ličila na samicu, zidovi su joj bili tamno zeleni i mokri. U sobici je u kutu stajao tek stari krevet preko kojeg je bila prebačena bijela plahta. Na krevetu je sjedio mladić. Bio je obučen u običan bijeli t- shirt i nekakve dronjke od hlača. Imao je kovrčavu crnu kosu, bio je prokleto zgodan i naravno slikar. Gledala sam ovu dvojicu pa njega i tom trenu sam znala: "Desit će se sranje!" "Ideš s nama?", pitao je jedan od dvojice mojih novih prijatelja. "Paa...", razvlačila sam sporo. "Gledaj, mi ćemo se brzo vratiti, samo da uzmemo stuff i to je to. Bili smo tu sto puta, znamo kako stvar idu i kako zaobići stražare i doktore. Ali možeš i ovdje pričekati, ako ti se ne ide s nama?, objasnio je prijatelj. "Da, možeš ostati tu, dođi, sjedi pored mene, pokazat ću ti svoje slike!", rekao je umjetnik . Iako je bilo jasno kao dan da ću najebati i da je jedina logična stvar da odem sa svojim novim prijateljima, jer hej nalazim se u fakin ludnici u kojoj ljudima vade mozak i srce, ja sam naravno sjela pored slikara. Bio je nonšalantan i zavodljiv dok se kurčio svojim slikama. "Daj molim te, misliš da ćeš dobit' pičke ako mi prodaš priču kako si umjetnik!", zakolutala sam očima. "Ajde , ne igraj se nedostupne feministice, znaš i sama zašto si ostala tu!", rekao je posprdno. I zaista, kao da prvi put pušim takvu igru, rekla sam: "Pa dobro, nisam rekla da ne želim!". Odjednom on naglo ustaje, nakon čina kojeg se ni ne sjećam i kreće van. Vičem: "Hej, ne možeš me ostaviti ovdje samu!", na što on opušteno odgovara: "A gle ja ti sad moram ići". "Sad? Sad moraš ići? Koji ti je kurac? Nema šanse da izađem van živa? Shvatit će da nisam ista kao oni, kao lobotomičari.", vrištala sam. "A jebiga!", kratko je ispustio on. Lice mi je poprimalo groteskne grimase dok mi je u glavi kipilo. KAKO SI MOGLA BITI TAKO GLUPA?? OPET! TI JEBENO NIKAD NEĆEŠ NAUČITI GLUPAČO", zvonilo mi je ušima dok sam užasnuto čupala kosu. "Makni se!", viknula sam i gurnula ga u stranu kako bih izašla u hodnik. Oko mene su hodale medicinske sestre s nezamislivo odbojnim instrumentima u rukama, a zajedno s njima po hodniku su se sporo micali i mladi pacijenti tupog pogleda, bez razuma i emocija. Brzo sam se vratila natrag u sobicu dok me užas stezao u grudima. ...I onda sam se probudila. Ali ne treba mi gatara da mi objasni značenje ovog sna i moje goleme gluposti.

Razmišljam:

O zaljubljenosti:

"Zaljubiti se znači reći ti koliko si mi drag jer mi tako dražesno držiš zrcalo u kojem se ogledam kako bih shvatila koliko se volim" Ova rečenica može se shvatiti dvoznačno. Može značiti- volim se jedino kad me ti voliš ili toliko si odvratan prema meni da sad konačno spoznajem koliko se cijenim i zato je krajnje vrijeme da te odjebem.

Prijatelji su me optuživali da sam sretna. To su bili oni dani kad smo se tek upoznavali.

O jebačima:

Što frajer ima viši rejting, što je veći jebač, to je lošiji ljubavnik. Iako to ne vrijedi za Njega.

Sveto trojstvo: nonšalantnost, bezobrazluk, arogancija

O frustracijama:

Sve frustracije su samoinducirane. Svijet oko nas nas poziva da postanemo uzrujani, ali mi ultimativno prihvaćamo poziv. Ja konstantno prihvaćam pozive. Oh, da ih bar nisam toiko prihvatila u životu.

O sceni

Dobro da toliko radim jer kad puno radim nemam vremena za druženja, druženja s ljudima s kojima za godinu dana neću ni popiti kavu, a koji su neki faktor na sceni. Muka mi je od drama i tračeva sa scene. Tko je s kim? Tko je više kul? Čiji art je veći hajp?

O naletima negativne energije

Odvalila sam onaj kotačić od štednjaka kojim se namiješta jačina temperature. Odvalila sam ga posve slučajno jučer na poslu. Iščupala sam ga van doslovno. Žena - bijes rastura stvari oko sebe (nehajno) kada je ljuta/povrijeđena-

O pesimizmu

Jesam li pesimistična ili realna? Gdje je više ta granica?

O pisanju:

Kako je pretenciozno reći: "Ja se bavim pisanjem". Nije da sam neki poznati autor, na koji svršava balkanska intelektualna krema. Kako je pretenciozno nositi po svuda laptop i tipkati u svakoj mogućoj pauzi - na kavi između poslova, u čekaonici kod doktora, za ručkom...Kao da je od životne važnosti da napišem sljedeći tekst, kao da će svijet propasti pa ne smijem izgubiti niti jednu sekundu. Tako se odprilike i osjećam dok sjedim po redakcijama časopisa za koje pišem. Gledam tupo u jednu točku i razmišljam kako nije pravedno da sam ovdje zatvorena, kako bi bilo bolje da sjedim doma jer sve osim sjedenja doma za laptopom je gubljenje vremena. "Pustite me van, vi ne znate koliko toga ja imam za reći, moram brzo doma sve to natipkati". Tako razmišlja moje infantilno, strastveno ja, uvjereno da će od mene jednom nastati neki autor vrijedan spomena. Brzo ugušim to ja kad se pojavi jer sam uvjerena kako nemam pravo sanjati.

Bilješke za sve buduće tekstove mi vječito leže razbacane po jadnim papirićima koje vječito gubim, kao i onu kocku hašiša od nekidan koja će zauvijek ostati neprežaljena. To je tako tipično ja. Napravi ono što znaš da trebaš napraviti zaboga! Kupi bilježnicu, spremi hašiš, donesi pravu odluku, ne ignoriraj prave odluke!

O ocu:

"Kako ti je tata?", pitao me. "Razmišljam o njegovom sprovodu", odgovorila sam. "Možda je vrijeme da se pripremim na takav ishod", pojasnila sam. "Možda je vrijeme da se zbondate", odgovorio je brzo. Zaključila sam kako mi se više sviđa ta perspektiva. Stvari su uvijek ljepše iz njegove perspektive. Volim njegove perspektive. Logične su i optimistične.

O cimericama:

Top tri razloga za cimerice:

drže ti glavu i daju vode dok mamurna povraćaš

dočekaju te s čokoladnom tortom kad umorna dođeš s posla

razgovor s njima prije spavanja i čaša vina imaju terapeutski učinak

O buržujima

Koliko ih prezirem, one koji nonšalantno uživaju, dok ja cijeli život gledam roditelje kako otkidaju iz vlastitih usta kako bi sestra i ja imale sve. Dok gledam umorne oči drage majke i umirućeg oca, i sama premorena od previše posla i borbe s vjetrenjačama u vidu svog feminizma i borbe za nekakva tamo ljudska prava, mislim kako neki imaju prilike za uspjeh jer im njihova klasa to omogućava, a moja me drži tu na dnu prikovanu bez ikakvog znaka za bolje sutra, za život koji si želim, a koji nije ništa previše, tek stančić s malim balkonom, radni stol s pogledom kroz prozor i jedan stari vintagebicikl i sreća, puno sreće... Oh, kako želim sreću, samo to želim u životu!