Fashionis My Only Drug: The Diaries: O ljubavi, licemjerju, životu i smrti

O ljubavi

Pišem o ljubavi, zapravo u procesu sam pisanja o ljubavi jer isti ometaju duga druženja s njom. Ali definitivno želim pisati o tome i o svemu ostalom, pisati mnogo. Kako da u jednom danu uguram obje strasti, prema osobi i prema pisanju? Ljubavni život koji imam sa svojim laptopom jednak je strasti koju imam prema nekoj osobi. Pišem o ljubavi pa čitam određene knjige. Zanimljivo je da je od sedam autora krucijalnih za ovu temu, šestero njih muško. Mislim da ta statistika nešto govori.

O ljubavi prema sebi iz knjige “Tajna sretne djece” Stevea Biddulpha

"Ovo ti je osnova priče o ljubavi. “Tajna sretne djece” je knjiga koju moraš prvu pročitati! Jer sve počinje od djetinjstva.", rekla mi je njena mama dok mi je u ruke predavala platnenu torbu punu knjiga koje bi mogle biti korisne za moj sljedeći pothvat- želim pisati o ljubavi na način da joj prije svega pristupim znanstveno, da je raščlanim, analiziram i onda opet skupim djeliće u obliku bar kakve definicije ili zaključka. Steve Biddulph govori o odgoju koji uvelike određuje naše buduće ličnosti. Naime, naš odgoj od nas stvara "slabe" ili jake "ličnosti". Smatram da ono kakvi ćemo partneri (a kasnije i roditelji) biti ovisi o tome jesmo li "slabe" ili "jake" ličnosti. Vrlo je jednostavno- ako ne voliš sebe, ne voliš ni drugog.

"Djetetov um vrije od bezbrojnih pitanja. Najvažnija od svih su ona koja glase: "Tko sam ja?" ili "Kakva sam ja osoba?" ili "Gdje mi je mjesto?". To su pitanja samodefinicije ili identiteta i na njima baziramo naš budući život. Odgovori na ova pitanja predstavljaju osnovu svih naših odluka. Zbog toga svi iskazi koji počinju riječima "Ti si..." imaju neobično velik utjecaj na djetetov um. Dakle, bez obzira da li se radi o izjavi "Ti si obična lijenčina" ili "Ti si dobro dijete", ona – budući da dolazi od važne i "velike" osobe- ostaje duboko usađena u djetetovu podsvijest. Nerijetko sam čuo kako odrasli ljudi u kriznim situacijama svog života ponavljaju poruke koje su "zaprimili" u ranom djetinjstvu, pa sami sebi govore: "Ne vrijedim ni pišljiva boba. Znam da ne valjam koliko je crno pod noktom". Psiholozi, baš kao i svi ostali profesionalci vole stvari dodatno komplicirati pa ovakve iskaze nazivaju "atribucijama". Te atribucije se s vremena na vrijeme nenadano i nenajavljeno pojavljuju tokom života odrasle jedinke, pa često možemo čuti i ovakve razgovore:

"Zašto se ne kandidiraš za ono mjesto?"

"Ni govora, nisam ti ja za to!"

ili

"Zašto im dopuštaš da te tako ponižavaju?"

"Što da radim? Tako mi je suđeno!"

Ovakvi odgovori nisu slučajni. Naprotiv, oni dolaze iz naše podsvijesti gdje su usađeni u onoj ranoj fazi kad nismo bili u stanju provjeriti njihovu istinitost."

....

"...istraživanja su pokazala da naš mozak pohranjuje sve: svaki pogled, svaki zvuk, svaku izgovorenu riječ. Naravno da ponekad imamo problema da se prisjetimo nekih stvari iz našeg života, ali to ne znači da one nisu sačuvane u našoj memoriji. Svaka tako pohranjena informacija ima određeno djelovanje na naš život, na naše ponašanje. Smežurana površina našeg mozga bilježi i čuva sve što nam se u životu dogodilo!"

O ljubavi iz knjige "Fragmenti ljubavnog diskursa" Rolanda Barthesa

"Bez prestanka govorim odsutnom o njegovoj odsutnosti; sve u svemu, neviđena situacija; drugi je odsutan kao referent, onaj o kome govorim, a prisutan kao onaj kome se obraćam. Iz te neobične iščašenosti nastaje neka vrsta nepodnošljivog prezenta; zaglavljen sam između dva vremena, vremena referencije i vremena alokucije: ti si otišao ( i zbog toga se žalim), ti si tu (jer se tebi obraćam). Tako znam što je prezent, to teško vrijeme: odlomak čiste tjeskobe. "

"Postoje dva potvrđivanja ljubavi. Na samom početku, kada zaljubljeni sretne drugoga, događa se neposredno potvrđivanje (psihološki: zaslijepljenost, zanos, ushićenje, ludo zamišljanje sretne budućnosti: razdire me žudnja, nagon za srećom): kažemdasvemu (zasljepljujući se). Slijedi dugačak tunel: moje prvodanagrizaju sumnje, ljubavnojvrijednostineprestano prijeti obezvrijeđivanje: to je trenutak tužne strasti, pojava gorkih misli i žrtvovanja. No, iz tunela mogu izaći; mogu ga "savladati", bez odbacivanja; ono što sam potvrđivao prvi put mogu opet potvrditi...Kažem drugom (starom ili novom):Počnimo iznova."

"Vrlo često sliku drugoga pokvari jezik: kaže neku drugačiju riječ, i ja čujem kako prijeteći bruji nekiposve drugi svijet, svijet drugog."

"Ljubavni je govor, obično, gladak omot koji prianja uz Sliku, posve mekana rukavica oko ljubljenog bića. To je pobožan dobrohotan govor. Kada se slika naruši, omotač pobožnosti se podere; potres ruši moj vlastiti jezik..."

"Psihotik živi u strahu od sloma (razvijajući svakovrsne psihoze koje su samo različiti oblici obrane). No, "klinički strah od sloma je strah od sloma koji smo već doživjeli (primitive agony) ... i ima trenutaka u kojima pacijentu moramo reći da se slom kojega se toliko boji da mu taj strah potkopava život, već dogodio". To čini se vrijedi i za ljubavnu tjeskobu: ona je strah od žalovanja, od gubitka koji se već dogodio, na samom početku ljubavi, u trenutku kad sam bio očaran. Potreban mi je netko tko će mi reći: "Ne bojte se više, njega (nju) ste već izgubili."

"Biće koje čekam nije zbiljsko. Kao dojenče majčine grudi, "ja ga uvijek iznova stvaram, iz svoje sposobnosti da volim, iz potrebe koju osjećam za njim"; drugi dolazi tamo gdje ga čekam, tamo gdje sam ga već stvorio. A ako ne dođe, priviđa mi se: čekanje je stanje bunila."

"Nametnuti svojoj strasti masku suzdržanosti (ravnodušnosti): to je zaista herojska vrlina: "Nedostojno je velikih duša da šire oko sebe nemir koji osjećaju...No, potpuno sakriti neku strast (ili čak samo njezinu pretjeranost) nezamislivo je: ne zato što je ljudsko biće preslabo, nego zato što je strast, po svojoj biti, stvorena da bude viđena.."

"Htjeti se "srediti", to znači htjeti sebi doživotno osigurati nekoga tko će nas pokorno slušati. Kao potporanj, struktura je odvojena od žudnje: ono za čim žudim jednostavno je to da budem "uzdržavan", poput neke muške ili ženske bolje prostitutke."

O udvaranju

Kada mi muškarac pomaže u stvarima za koje smatram da ne trebam pomoć to me smeta. Njegova ruka koja pruža pomoć u tom pogledu bi značila udvaranje! Udvaranje = smatraš me nesposobnom!

O djevojačkim večerima

Ne razumijem značenje pojma "djevojačka večer" u smislu a) nečeg značajnog u životu svake žene i b) zadnje prilike da budeškinky.Još manje razumijem potrebu torti, slamki i tanjurića u obliku kurca. Ideja prostora u kojem grupa pijanih žena koje hihoću dira nekog stripera koji je vjerojatno peder, prije nego navale na tortu u obliku spomenutog muškog spolnog organa, čini mi se gorim prizorom nego primjerice nadrogiran ulazak udark roomnekog sex kluba. Pojam "djevojačka" stoga nudi samo jednu poruku: Danas ti je još dopušteno biti kinky, dirati kurac i pričati o tome kako se voliš jebati, ali nakon braka cijela priča staje. Da, to je sigurno brak kakav želim!!

O trudnoći

Mogućnost zatrudnjenja uzdiže se do nebesa jer se pretpostavlja da je to jedini pravi doseg žene. Kao da je njena jedina svrha, kvaliteta i mogućnost da raširi noge, primi muškarčeve sokove i izbaci paketić u obliku djeteta. U isto vrijeme svatko se osjeća slobodnim da trudnicu dira po trbuhu. Ili poludim kada se ljudi vjenčaju pa automatski slijedi pitanje: "A kada će beba?" Brak je ionako ekonomska zajednica, ljubav nema vrlo često ništa s tim. I po čemu bi brak momentalno podrazumijevao dijete? To daje naslutiti ono staro pravilo da je seks u braku, budući da ima jedino svrhu reprodukcije, jedini validan.

O suknji

Nosim prekratke suknje i poludim kada mi netko upućuje na to. Nitko mi nema pravo govoriti koliko svog tijela smijem pokazivati. Pogotovo ako je tu podkontekst toga što će muškarci misliti i hoće li to doživljavati kao poziv. Tim više što se ne osjećam kao seksualni objekt, što sam prije svega žena i to žena zaljubljena u ženu. Iako zaljubljena u ženu i dalje imam potrebu biti ženstvena i uređivati se. Ne živim za to da bih zadivila, očarala, prizvala muškarca. Ne smatram se lijepom/poželjnom. Ne želim egzistirati u tim pojmovima. Ja sam prije svega osoba i žena.

O dodiru

Zagrljaj može reći jako puno! Osjetiš kada zagrliš nekog tko ne želi da ga se dira. S druge strane osjetiš prisnost kada te partner/partnerica snažno zagrli.

Kada sam zaljubljena u nekoga, ideja da me netko drugi dira mi je posve nezamisliva. Toliko sam u toj osobi da je gotovo neprirodno da uđem u fizički kontakt s nekim drugim, dodirima, a kamoli seksualnim kontaktom.

O evidenciji

Ona vodi evidenciju žena s kojima je završila u krevetu i s kojima se ljubila. Učinilo mi se to, u najmanju ruku, krivim. No, onda sam pomislila nije li više krivo ne znati broj partnera, ili pak njihovih imena?

Kada me muškarac pita s koliko muškaraca si spavala ja kažem: "Paa 5! Hoćeš 5? 5 zvuči super jelda? Hajde onda 5!". U biti mu želim reći: "To što me jebeš ne daje ti pravo nad mojom pičkom! Odjebi!"

O slobodi

Znam nekoliko takvih žena koje su posve neprilagođene. One su glasne i besramne. Mnogi ljudi ih ne mogu probaviti i makar se ne slažem sa svim njihovim postupcima voljela bih mati specifičnu crtu njihove ličnosti, a ta crta njihove ličnosti odražava se u stavu: Ja sam freak, volim biti freak i pomirena sam s tim što sam freak. Nemam se potrebu ispričavati za to što sam freak.

Ja se konstantno osjećam kao da se moram neki kurac ispričavati. Muka mi je od toga.

Prava žena?

Što znači konstrukcijaprava žena? Prava žena za nekog muškarca ili ona iz realnog svijeta, ona koja zaista postoji? Ona koje pojede više od muškarca, koja obožava slatko, koja ima koju kilu "viška", koja ima dlake na mjestima na kojima žena ne bi trebala imati dlake, ona koja prdi, ona koja sere, ona koja psuje...?

Real girls eat cake!

O pisanju

"Unless it comes unasked out of your heart and your mind and your mouth and your gut, don't do it."

Charles Bukowski

O ismijavanju

Mogu shvatiti da netko ne voli moj tekst ili se ne slaže s mojih postupcima i onim što govorim. No, ne mogu shvatiti podsmijeh. On je izrazito loš jer a) je obrana od zaključaka koje osoba ne želi ili ne može prihvatiti i b) time osoba koja ismijava, umanjuje moje emocije, a svaki moj tekst jest izrazito emotivan čin. Ismijavanje tuđih emocija (kao i cinizam) ne posjeduju svrhu. Ne čini dobro meni, ne čine dobro osobi koja ismijava. Ne čini dobro nikome!!!

Ismijavanje tuđih emocija ne posjeduje svrhu.

O licemjerju

Znam te fine djevojke iz buržujskih obitelji. Moja koža nikada neće mirisati kao njihova, moja kosa nikada neće biti tako sjajna i duga, a moji pokreti nikada neće biti tako graciozni. One se kurče svojom finoćom dok se ja pored njih osjećam tako nedovoljno. Imaju visoke moralne kodove za djecu kriminalaca, kakvo sam i ja uostalom mogla biti da su moji roditelji odlučili živjeti nepošteno. Tako naizgled svete i fine, imaju obraza srati. Mogla bih i ja drkati na to kako živim u dvorcu i radim ne znam što u životu. Oko je lako zavarati.

Mislila sam da zla/nepoštena žena ili uostalom muškarac ne mogu posjedovati majčinsku /roditeljsku ljubav, ali osjećaju je i oni u okviru svojih moralnih kodova, koje ja doduše smatram posve iskrivljenima. Svi trebaju ljubav i svi imaju potrebu da konzumiraju istu. Baš svi trebaju ljubav, i onaj kriminalac i onaj lažov i onaj licemjer.

O moći

Neka ideja je snažna samo zato jer toliko ljudi vjeruje u nju. To ne znači da je ona ispravna. Netko je Bog samo zato jer toliko ljudi drka na njega. To mu daje moć. On nema moć sam od sebe. Drugi ljudi mu daju moć.

O odvlačenju pažnje

nogomet= kruha i igara, samo u kapitalističkom društvu nema kruha

Zašto smo toliko ujedinjeni u nogometu, do granice histerije opčinjeni činjenicom da 20-ak muškaraca trči za loptom? Zašto nismo toliko ujedinjeni kada nas poslodavci gaze i potplaćuju, uništavaju i onu mrvicu dostojanstva? Jer je nogomet zabavan, a revolucija nije. Nije zabavno proliti krv i staviti svoju glavu na pladanj! Zabavnije je utopiti se u sve one sjajne stvari koje nam odvlače pažnju.

Mrzimo poslove na kojima radimo, mrzimo živote kojima živimo pa si kupujemo stvari koje nas navodno usrećuju. I nemojte me jebati, ne čine to samo žene kada odlaze u shopping, to činimo svaki onaj put kad novac dajemo na bilo kakvu nebitnu stvar za koju smo apsolutno uvjereni da će poboljšati kvalitetu našeg života. No kojekakvi gadgeti ne poboljšavaju kvalitetu našeg života pa upadamo sve dublje u spiralu nesretnosti. Radimo posao koji mrzimo, dolazimo kući životu koji je dosadan i nepodnošljiv pa kupujemo stvari koje ga čine podnošljivijim. Ali koji kurac uopće da poželim održavati svoj život podnošljivim, želim ne podnošljivo, nego najbolje. Ne želim status quo! Želim sreću!

Ljudi si kupuju lijepe stvari da se bolje osjećaju! Šteta što sreća ne funkcionira prema tom receptu! Osim možda za one s ne baš pretjerano puno mozga!

O ustaljenim konceptima

Neka je velika žena rekla: "Kritiziranje postojećeg modela je uvijek garancija polemike". Ljudi ne vole polemiku jer čak i kada dođe do nje, u nekom trenu će reći: "Ma odite u kurac!" ili "Zapravo me boli briga za sve to!" Jer je lakše poslati sve u kurac nego argumentirano nešto objasniti. Mi u biti jako želimo podržavati status quo jer je to naizgled bezbolnija i lakša opcija.

Teško je odbiti stara uvjerenja jer ruše tvoj identitet, sve ono na čemu si odrastao i što gradi tvoju ličnost! Teško je sve ono u što si tako dugo i čvrsto vjerovao odbaciti i otvoriti um za nešto novo. No, ako ne otvorimo um, onda naše postojanje nema smisla jer isto tako smo onda mogli ostati na razini majmuna i nikada ne progovoriti i naučiti pisati.

Radije bih htjela razočaravajuće istine, makar bile bolne, nego život proveden na kauču pored ljubavnika/ljubavnice s kojim/kojom je strast već odavno umrla

gledajući serije nakon posla kojeg mrzim. Odbijam u bilo kojem smislu podržavati status quo.

“Growth is painful. Change is painful. But nothing is as painful as staying stuck somewhere you don’t belong.”
— Mandy Hale

O odrastanju

Nakon što je Bea otišla, shvatila sam kako se naši životi mijenjaju. Iako je to posve normalno, ja imam problem s prihvaćanjem istog. Prihvaćanje jest dio odrastanja kao što je i mijenjanje ličnosti. Mijenjam se iz djevojčice u ženu. Taj proces je bolan. Ipak, moram se pomiriti s njim.

O nadi

Dok svira "Under pressure" od Queena, sunce se gura ispod roleta u sobu. U njegovom dnevnom boravku, zaštićeni smo od nepodnošljivosti života i pasje vrućine koja hara po asfaltu. Nas četvero sjedimo zavaljeni u mekani kauč i fotelje, zagrljeni oblakom dima. Dok razmišljam kako su ovo rijetki trenuci ugodne napušenosti i mira, on govori: "Znaš da dolaze bolji dani!" I ja zaista u tom trenutku želim vjerovati da će to biti tako i da to nisu riječi samo izgovorene za potrebe ovog ugodnog trenutka.

O racionalnosti

Moj problem je u tome da što sam više zaljubljena to više želim otići. To se više želim zaštititi. Ali kako reći: "Stop!"? Kako zaustaviti ono što osjećam? Kako usporiti kada je sama pomisao da je ne vidim i ne čujem baš svaki dan bolna? U trenucima racionalnosti objašnjavam joj kako je sve ovo samo iluzija, samo predstava, kako nije dobro biti toliko zanesen. Razmišljam o lijepim trenucima kada je još nisam poznavala i govorim si: "Tvoj život može biti lijep i bez nje!". Onda me ona zagrli, a ja se posve izgubim i svi ti lijepi trenuci prije nje nestanu. Prožima me samo ovdje i sada i bolna misao kako će mi srce puknuti ako je se odreknem baš sad.

Kako da čovjek bude racionalan u ljubavi kada sama pomisao na racionalnost nudi bol? Želimo se zaštiti od boli koju nosi neki odnos pa pružamo ruku ka racionalnom, no nije li i susprezanje od emocija i poniranje u racionalno bol?

"A KOJA TI JE DRUGA OPCIJA?", pitao me njegov novi dečko kada sam rekla da se ne mogu zaustaviti. To pitanje učinilo mi se toliko genijalnim da sam ga odlučila koristiti u svim ostalim slučajevima.

O bivanju ludom

"Bojim se da ću postati jedna od onih suludih!", rekla sam A., a ona mi je odgovorila: "A koje su te sulude? Što ih čini suludima?"

Živimo u društvu u kojem su dopuštene samo lako probavljive emocije, samo sreća, ne tuga, nikako duboka tuga, nikako depresija..

Samo ljudi koji imaju savjest i mozak, imaju problema!

O smrti

Lakša opcija bila bi umrijeti lijepa i mlada, ali ta djevojka jednom će biti samo djelić onog što će ta žena postati. Svi ljudi koje će upoznati i sve situacije koje će proživjeti, urezat će se u nju.

Zašto se bojimo smrti? Bojimo se a) fizičke boli i b) beskonačnosti. Nije li isto i sa životom, samo što se tu radi o beskonačnosti patnje, beskonačnosti u smislu da ne znamo kada će doći to bolje sutra.

Pitala sam se zašto bi samoubojstvo bio tako loš izbor. Zašto ne bismo sami mogli odlučiti kad želimo otići? Onda mi je majka ispričala priču o ženi koja se bacila s balkona, u smrt povukavši djevojčicu od dvije godine, i ostavivši onu od sedam godina. Ova od sedam spavala je u krevetu, sasvim zaštićena od groznog prizora, ali ne i od života kakav je čeka, a koji će biti obilježen skokom u smrt njene majke. Ono što samoubojice ne shvaćaju jest da njihov čin nije samo njihov čin i da će ono što će učiniti ostaviti drastične posljedice na sve ljude oko njih.

Ili pak ta djevojčica od jedanaest godina koju liječi moja poznanica psihijatrica. "Ja nemam problema! Sa mnom je sve sasvim u redu. Ja samo ne želim živjeti i vi tu ne možete ništa napraviti!" rekla joj je odrješito, makar vrlo smireno i sigurno u sebe.

Kada pogledam u takvu depresiju, shvatim da želim život, i onu puninu koju život nosi, makar ona često podrazumijeva bol!