Čak ćemo priznati da žensko ispovjedno pisanje pripada književnom stvaralaštvu, kao što se muško pisanje o osobnom i seksualnom bez pogovora uvijek nazivalo književnošću, no prihvatiti punu otvorenost ženskog ispodvjednog teksta druga je priča. Žena u svom tekstu može biti otvorena, ali do određene granice, do granice pitkosti ili da ne kažem plitkosti. Kolumnistica portala New Statesman Laurie Penny govori o paradoksu ženskog pisanja. Prema iskustvu ove autorice i na temelju onog što čuje od drugih mladih ženskih autorica, žene mogu zarađivati na svojim ispovjednim tekstovima, ali na vrlo određen način— pisanjem ukusnog, polu- feminističkog osvrta na to kako je biti mlada žena u kontekstu mode, izlaženja i dijeta, pišući i dalje dovoljno prpošno da bi se taj tekst našao u okviru onog što nude "ženski" časopisi. Bez pretjeranog upliva u ozbiljnije teme, čak i ako se radi o kolumnisticama, njihov tekst će biti smješten u lifestyledio koji prati lightteme. "Ne sviđa mi se živjeti u svijetu u kojem se žene koje pišu moraju boriti s takvim dvosmislenim porukama, u kojem njihovo iskustvo može stati u jedan uzak okvir, i ako se usude zaroniti u kaotično i zemaljsko, djeluje kao da su na sebe preuzele zadatak kreativnog solipsizma.", objašnjava Penny.
Riječ je o dvosjeklom maču. Žene, posebice one u svojim dvadestima doživljavaju pisanje o 'lakim' temama kao prečicu do uspjeha kada pišu o svojim mladim i modernim životima, pogotovo kada cijela priča ima dašak seksa i skandala. Sjetimo se samo koliko smo voljeli "Seks i grad" koji nam je slasno serviran kao svojevrsna feministička Biblija u epizodama, da bi danas, poslije više od desetljeće nakon emitiranja prve epizode s odmakom shvatili kako je ova serija puno više učinila za promociju velikih modnih brandova, nego za feminizam. Pričanje o seksu i osjećajima uz koktel je vrlo zabavna stvar, no bez dubljeg ulaženja u pitanje tjelesnog i emotivnog, uz mnoštvo vješto prikrivene mizoginije, "Seks i grad" daleko je od pokušaja da se zaista u potpunosti eksternalizira unutarnje, u čitavom spektru tame i svijetla koji pravi život neke žene zaista nosi. I onda kada se žena, zvala se ona Emily Gould ili nekako drugačije, usudi reći sve baš sve, kada govori o svim načinima na koje žena može patiti, fokusirajući se pritom na žensko tijelo i bol, kada zalazi dublje od površne priče o novim Manolo Blahnik cipela ili prekidu s frajerom, to doživljavamo ne samo kao buntovan nego i narcistički krik. A "Seksu i gradu" se ni pod koju cijenu ne može pripisati pojam "narcistički"? Budimo realni, "Seks i grad" nije ništa drugo nego eskapizam.
A Emily Gould ovog svijeta ne bježe u eskapizam, nego dapače one otvoreno govore, a ovo je nešto što govorim i iz svog srca: "Dobar dan neznanko/neznanče, ovdje sam, ovo je moje iskustvo, nimalo uljepšano, nimalo lažno. Ovo su sve moje nesigurnosti i strahovi, ovo su svi trijumfi i padovi mog iskustva i saznanja. Spremna sam podijeliti sve neugodne detalje svog života. Želim reći sve o svakom svom osjetu, patetičnoj tjeskobi i distanciranoj osami, socijalnom konzervativizmu i lažnom moralu, zaljubljenosti, ranjivosti, zanesenosti, iščekivanju, žudnji. Osjećam pritisak u mozgu koji rezultira potrebom da podijelim svoja iskustva i osjećaje, tražeći nesvjesno u konačnici prije svega empatiju, a ne pljesak mom veličanstvenom narcističkom buntovnom ja. Jer iskrenost i empatija koja je rezultat iskrenosti ono su što nas čini ljudima, malima i izgubljenima u potrazi za transcendentalnim. Uostalom, ne pjevaju li pjesnici o svom iskustvu, slikari slikaju svoje, a glumci uzimaju dio sebe kako bi se uživili u određenu ulogu? Umjetnik mora stvarati i ja vam zato moram iskazati sve svoje osjećaje jer oni će buknuti, to je želja jača od ičega. To je kao da želite stajati nasred glavnog gradskog trga i vrištati ili otići na neku planinu i vrištati ili sjediti u tramvaju mirno i odjednom osjetiti poriv da vrisnete. Čak i da vrištite u svoja četiri zida, neminovno je da će vas netko čuti, da ćete nekog uvući u svoju intimnu, uvući ga ili ju ona kako što to činite svojim pisanjem. To je nešto naprosto izvan granica vaših mogućnosti i želja. I tražeći tako nesvjesno feedback želim se osjetiti dijelom zajednice, želim naći odgovore, želim dokaz da moj rad ima smisla jer tek kad kažeš ono što ti je na duši drugome, tek tada to postaje stvarnost. Želim vam reći kako je najgore biti realan prema sebi, a onda i prema drugima, kako je teško nositi se s realnošću i konačno reći vam kako kada bi si pričali samo lijepe stvari, lagali bi jedni drugima u lice. Iznosim vam stoga sve, baš sve jer u totalu ovo je previše za jedno srce da podnese, jer u totalu radi se o gotovo biološkom impulsu da se podijelim svoje misli i iskustva javno.“
.jpg)
Međutim, anoniman komentator će i dalje biti okrutan, dočekati će ovu istinu na nož, nazvati je odbojnom, odbaciti takvo djelo kao djelo s književnom snagom te objasniti ga potragom za pozornošću. No, daje li takav stav pravi uvid u nečije stvaralaštvo? I što je uopće u osobnom i ispovjednom pisanju što izaziva kritički nož usmjeren na sve, ali ne i na autoričine riječi? Možda odgovor ponajviše leži u tome da se tako panično bojimo predubokih emocija, pogotovo kada one dolaze one nekad buntovne, histerične, tužne žene koja nije uvijek ono što „ljepši spol“ treba da bude, koja se usuđuje izaći iz okvira onog što se smatra ugodnim i dopuštenim.
----------------------------
Why do we hate the confessional in female writing? - part 2
We'll evenadmit thatfemaleconfessionalwritingfalls into thedomain ofliterature, as menwritingabout personaland sexualwasalwayscalledliterary without question, but to acceptfullopennessof femaleconfessionaltextis another story. Becausea womancan be open in her text, butto a certain extent, to some tasty or to say shallow extent. New Statesman portalcolumnistLauriePennytalks about the paradoxof women'swriting. In her own experienceandbased on what shehearsfrom the rest of youngfemaleauthors, women can make moneyon theirconfessionalwritings,but in a verydeterminedmode-by writingdelicious, semi-feminist reflections onhowis to be ayoung womanin the contextof fashion,going outanddieting, writing still flippantly enoughso their textcould fit within what"female"magazines offer. Without excessiveinfluence oftheseriousthemes,evenif a woman is acolumnist, her textwill be locatedinthe lifestyle partthat accompanieslighttopics."I don’t like to live ina world wherewomen whowritehave to contendto suchambiguousmessages,in whichtheir experiencecan fitinto avery narrow frame, andif theydare toplunge intochaoticand terrestrial, it turns out thattheyhad taken the taskof creativesolipsism.", explainsPenny.
It is adouble-edgedsword.Women, especially thosein theirtwentieshave ashortcuttopublishingsuccesswhen they write abouttheir youngandmodern lives, especially when the storyhas awhiffof sex andscandal.Just rememberhow muchwe loved"Sex and the City," whichwasdeliciouslyservedas a kind of afeministBible, in episodes,and yet withovera decade ofdetachment werealized this serieshas donemorefor the promotion ofmajor fashionbrands,thanforfeminism. Talking aboutsex and love while having a cocktail is aterriblyfun thing, but without delving into theissue of thephysical and emotional, with many cleverlydisguisedmisogyny, "Sexand the City"is farfrom trying toreallycompletelyexternalize the internal, across the entire spectrumof darkness andlightthatreallife ofsome womenactuallycarries.And thenwhen awoman whether we callherEmilyGouldor whatever, daresto say absolutely everything, when shetalks about allthe ways in which awomencan suffer, focusingon the female bodyandpain, whenshe goes deeper than thesuperficialtalkabout newManolo Blahnikshoesora breakup with someguy, it is experiencednot only as arebelliousbut alsoas a narcissisticcry. And can we not attribute the term "narcissistic" to "Sex and the City"? Let's be realistic, "Sexand the City"is nothing more thanescapism.
And Emily Goulds of this world don’t run into escapism, but on the contrary they say frankly, and this is something that I also speak from my heart; "Hello stranger, I am here, this is my experience, not supplemented, not fake. These are all my insecurities and fears, these are all the triumphs and downs of my experience and knowledge. I'm ready to share all the nasty details of my life. I want to tell you all about my every sensation, pathetic anxiety and distant solitude, social conservatism and false morality, love, vulnerability, enthusiasm, anticipation, eagerness. I feel the pressure in my brain, which results in the need to share my experiences and feelings, asking unconsciously ultimately and primarily empathy, not the applause to my magnificent narcissistic rebellious me. 'Cause empathy as the result of honesty is what makes us human, both small and lost in the pursuit of transcendental. In the end, don’t poets write about their experience, don’t painters paint theirs, and actors take part of themselves so they could enter in a spirit of a certain role? The artist must create and that's why I have to express all my feelings because they will break out, it is a desire stronger than anything. It's like you want to stand in the middle of the main square and scream or go on a mountain and scream or just sit on the tram quietly and suddenly feel the urge to scream. And even if you scream in your own four walls, it is inevitable that someone will hear you and will be pulled into your intimacy, pulled in the same you are doing when you write. This is something just beyond the boundaries of your capabilities and desires. And so unconsciously seeking feedback I want to feel part of a community, I want to find answers, I want proof that my work makes sense because only when you say to another person what's on your soul, only then it becomes reality. I want to tell you that the worst thing is to be realistic with yourself and then to others, how difficult it is to deal with reality and finally tell you that if we only talked about good things, we would lie to each other in the face. So I set before you everything, really everything, because in total this is too much for one heart to bear, because in total it's about almost biological impulse to share my thoughts and experiences in public. "
However,an anonymouscommenterwill stillbe cruel, will greetthis truthbefore the knife,callitrepulsive, dismisssuchwork aswork withliterarystrengthand explainit as a quest forattention.However, does that kind of attitudereally give insight intoone'screativity? And what isin personal andconfessionalwritingthatprovokescriticalknifeaimed at the author, but not atthe authors actual words?Perhaps the answerliesmainlyin the fact thatwe sopanickyfear deepemotions, especially when they comefromsometimesrebellious,hysterical, sadwoman whois notalways what"prettier sex" should be, who dares toleave the boundariesof what isconsidered comfortable and admissible.
sources:
Tidak ada komentar:
Posting Komentar