The Diaries...

Dugo sam razmišljala o tome kako da započnem ove dnevnike iz nekolika razloga:

1. gotovo je neprirodno opet sjesti i pisati nakon godinu dana ( nepisanja/pisanja površnih tekstova o modi za Korporaciju)
2. kao da sam izgubila dar (ako sam ga ikad i imala)
3. ne znam više obraćam li se isključivo sebi ili i drugima
4. za razliku od prije, htjela bih pisati o nečem pozitivnom jer se sada, usprkos svemu, osjećam dobro, recimo o tome kako je ovaj ulazak u 30-e fantastičan, kako ću baš obožavati 30-e i kako mislim da će to biti najbolje godine mog života 

Sjedam, započinjem pa odustajem, ustajem pa opet sjedam. Već danima pokušavam napisati suvislu rečenicu i nastaviti tamo gdje sam stala. Znam li uopće više pisati i jesam li ikad znala? Malčice sigurnija u sebe, ali opet maksimalno samokritična opet se osjećam kao varalica. U svakom slučaju neobično je sjesti i prelaziti prstima po tipkovnici, a ona misao, konstantan demon iznad moje glavi opet vrišti: "Ovo nema smisla, najbolje je da prestaneš, zašto uopće sve ovo radiš". "U najmanju ruku da budem korisna, da ovaj dan ima smisla", odgovara moje racionalno ja. Pa kad sam već počela, budimo ovdje sada u mom najdubljem ja.

Jedno sivo nedjeljno popodne G. i ja ispijamo svoje kave, otpuhujem dim cigarete nakon koje lančano slijedi još jedna. On se hvata za prsa i puštajući onu "tetku" van govori: "C. tako mi nije dobro, tako sam tjeskoban. Mi smo tako neprilagođeni" i nastavlja: "Moraš prihvatiti svoju depresiju, ne boj se depresije, pusti da prođe kroz tebe i napravi ono što treba, a onda je otpustiti s ljubavlju. Ta je rečenica bila sasvim na tragu misli koju sam konstantno ponavljala dok sam prošle zime sjedila na balkonu u kaputu, ispijajući hladan čaj i pušeći cigarete. Ta misao koja je mi je tada konstantno strujala glavom bila je: "Zaroni, uroni u svoju depresiju". 

Još uvijek radim na tome da shvatim kako ne treba bježati niti od jednog aspekta sebe. (Work on it. I tama i svijetlo su dobri i zdravi. Ni kućica, ni more nisu rješenje jer ne postoji ultimativna sreća.)

''We delight in the beauty of the butterfly, but rarely admit the changes it has gone through to achieve that beauty.'' 
Maya Angelou

Bit života je nadrasti sebe.

Bitno je spoznati sebe i raditi prema svojim principima.

Nauči nešto iz ovog, nemoj si trošiti vrijeme. Trebaš si naći identitet. Regrupirati se, napisati knjigu. Taj identitet koji imaš sad, njega je izmislila srednjoškolka, sada igraš tu ulogu, ali ona je postala nefleksibilna, nemaš više mogućnosti. Ljudi su lijeni u spoznaji, ne postoji potpuni mir i apsolutna sreća.

"Osjećam kao da je cijeli moj identitet za posrat se", rekla je ona.

Ja bih život kao u onim hipsterskim filmovima u kojima nema happy enda, ali kraj bar ostavlja dojam lakoće postojanja.

O emancipaciji

Neke žene ne žele emancipaciju, niti razmišljaju o njoj, one se samo žele udati i roditi djecu.

Gledala sam "The Danish Girl", a onda sam opsesivno googlalapravu priču. Ispostavilo se da je prava priča još tužnija. Razmišljala sam o tome ne igramo li svi mi uloge koje ne želimo (ne glumimo li svi da smo nešto drugo ne bi li zadovoljili druge ljude). Svi smo mi Lili Elbe, naš je život čista performativnost. Voljela bih imati hrabrost da idem do kraja kao Lili, da budem svake sekunde ono što zaista jesam bez straha.

Odučili su nas od apstraktnog mišljenja kroz edukaciju, moramo se vratiti istom.

O ljubavi

Samo majka daje bezuvjetnu ljubav.

Znaš da je on/ona "the one" kada spoznaš njegove/njezine mane, ali shvatiš da možeš živjeti s tim.

"E znaš kaj sam shvatila. Ti prekidi su svi isti. Nije mi to više ništa novo. Znam kako to ide. Od onog kada zaspeš navečer i zaboraviš na sve pa se ujutro probudiš i taman kada se razbudiš shvatiš: "A kurac jad". I onda se film tako vrti danima. I to pretumbavanje u flavi. I taj miks emocija. I to faljenje pa bijes. Bijes za faljenje. Pa faze mira do potpune ekstatičnosti pa opet najgori down. Pa čekanje pored mobitela. Hoće li se javiti makar joj/ mu samo želiš reći da popuši kitu. Mnoga opijanja, devastacije svakakve, autodestrukcija najžešća i onda prođe, brže ili sporije, ovisno o tome koliko je veza trajala i koliko si bio/bila emotivno involviran/involvirana. To treba preboljeti kao gripu, jednostavno znaš kako ide, stisneš zube i izdržiš". Baš je nekako simpatično to objasnila D. Razmišljam...možda se žene zato i udaju, jer im se ne prolaziti kroz ista sranja opet iznova. Zapravo uopće ne razumijem koncept braka + trenutačno se uopće ne mogu poistovjetiti s patnjom ili osjećam zaljubljenosti/ljubavi. Baš mi se sviđa taj osjećaj. Nekako sam nedodirljiva i najbolja sebi na taj način/nitko me ne može povrijediti.

"Ali vi biste trebali znati da iznevjerene nade znače oslobođenje od iluzija."

"Danas sam pametniji nego jučer, nego prije 10 minuta" i "Bol nikad ne ode, samo naučiš živjeti s njom"

“Intimnost zapravo nije moguće požurivati. Posrijedi je proces, a ne događaj. Intimnošću nije moguće upravljati. Kao ni osjećaj, nije ju moguće zadržati niti ponoviti po volji. Intimnost opažamo, ne stvaramo ju”.
- ANNE WILSON SCHAEF

Dugo sam tražila mir u njoj, a onda sam shvatila da ga moram pronaći u sebi. Tada kada sam mislila da će mi srce iskočiti van od užasa, kada sam osjećala kao da će sve moje emocije i utisci eruptirati poput vulkana, kada sam sve osjećala trostruko, ona je zapravo pogoršavala moje stanje. Ipak, ljubav s M. Bila je potpuno drugačija od svih mojih odnosa prije. Bile smo ljubavnice, sestre i prijateljice sve u jednom. Ono što ju također razlikuje od svih prije je to što me nikad nitko nije zaustavljao dok sam odlazila. I koliko god je ona katalizirala moje ludilo, nitko me nikad nije toliko puta vraćao nazad. A dok bih odlazila izgledalo je gotovo kao u filmovima katastrofe – ja odlazim sa svojim biciklom, ona baca ključeve u krošnju drveta, lišće pada po svuda toliko gusto da u tren oka cijela ulica biva ispunjenom. Baš kao u filmovima katastrofe kada u zadnjoj sceni sve gori, a glavni likovi odlaze, samo što s njom nikad nije zadnja scena.

O želji

'Desire is the ultimate sating of our emotions, the one that answers no false prejudice, no gender difference. A satisfied desire can justify any means to obtain it. Our desires are an allegory of our lives, of our freedom. And in this context, sex and all its adornments can become in moments one of our most visceral acts, where our feelings may be at their most honest, where we may lose control and get carried away by the simple need to feel free, alive"

biti u ljubavnoj vezi ili bilo kojoj vezi s nekim ljudima protivi se mom biću, svemu onome što ja jesam

biti odgovoran/odgovorna biti racionalan/racionalna do te mjere da odeš od objekta svoje čežnje kako ne bi bio/bila povrijeđena

"hiperseksualna si, sve je to izražavanje tvoje seksualnosti"/trenutačno sam aseksualna, to mi sasvim odgovara/moram prvo dovesti život u red...jesam li se možda iživjela u tom smislu?

O emocijama

Muškarci smiju pokazivati osjećaje samo ako su ljuti.

O prijateljstvu

Kada me Bea napustila pomislila sam: Možda prijateljstvo može opstati samo prešućivanjem? Osjećala sam da odlazi...ili se odnosi jednostavno istroše?

"Sad vidim da imaš jedan destruktivni obrazac u kojem si ti žrtva navodno", rekla mi je.

O odrastanju

Ja sam kćerka svog oca.

Negdje sam čitala:

Zašto je ubojici normalno da ubija? Zato što su mu neuroni zaduženi za osjećaj empatije ili čega već mrtvi, ali mogu se probuditi, znanost je nedavno dokazala.

Upitali su jednu liječnicu da li bi odabrala revoluciju ili obitelj, odgovorila je revoluciju jer želi dostojanstvo za svoje kćeri.

O licemjerju

Ljudska priroda je da se hranimo nad tuđim lošim, jer na ta način uzdižemo sebe (Gle kako je on/ona u kurcu, naspram njega/nje ja sam super)

Kada bi si pričali samo lijepe stvari, lagani bi jedni drugima u lice.

"Onaj koji danas vidi samo gromače u mojoj umjetnosti ne osjeća je, isto tako kao ni onaj koji ne vidi ni to" Oton Gliha

"Moraš se naviknuti da ćeš uvijek nekom ići na kurac. Ali se isto tak navikneš da će te ljudi bez razloga obožavati. Downside i ono na kaj se nikad ne navikneš je da će svi od tebe imati abnormalno visoka očekivanja, što se svega tiče"

Nacija je apstraktan pojam, a sve je laž:

farmaceuti truju, a trebali bi naš liječiti

policija nas nadzire, a trebala bi nas čuvati

vojska proizvodi novac, a trebala bi širiti mir

Crkva dodatno ispire mozak

Živimo u ciničnom svijetu u kojem se svaka iskrenost ismijava.

I revolt because i can not breathe.

PRIHVATITI SEBE

O pisanju

“There is no such thing as a moral or an immoral book. Books are well written, or badly written. That is all.”—Oscar Wilde

"The good writer seems to be writing about himself, but has his eye always on that thread of the Universe which runs through himself and all things.”―Ralph Waldo Emerson

"So create at least one monster. Scare people with it. Shake them out of their too-comfortable comfort zones. Have the courage of the artist. Her courage is the ability to swallow the status quo and create new forms of perceiving. Like Banksy brilliantly tagged: Art should comfort the disturbed and disturb the comfortable”.

"I feel that there has to be a purpose to what we do. If there was no hope at all, we should just sleep or drink and wait for death. But we don’t want to do that. And why? I think something tells us that we should struggle. We don’t really know why we should struggle, but we do, because we think it’s better than sitting down and waiting for calamity. So that’s my sense of the meaning of life. That’s really how I would put it, that we struggle, and because we struggle, that struggle has to be told, the story of that struggle has to be conveyed to another generation. You have struggle and story, and these two are quite enough for me" Chinua Achebe o smislu života i pisanju

"It is only through labor and painful effort, by grim energy and resolute courage, that we move on to better things".

O tijelu

"Tijelo je najnormalnija stvar.Ja imam tijelo, ti imaš tijelo. Naši roditelji imaju tijelo. Ima ga i žena pauk. Nikad nećeš dobiti erekciju (vlažiti se) samo na tijelo. U tome je i čitav problem. U mozak nam je ugrađena ideja da je ljepota dovoljna za orgazam. A mozak? A duh? Čemu onda sve te žene žele biti lijepe kada muškarcima to nije dovoljno".

"Ako ćemo već gledati religijski što se tiče gej - ne gej, prirodno - ne prirodno, onda možemo početi od toga da je ovo tijelo samo ljuštura za dušu, ja sam duša u nekom tijelu, sasvim je nebitno u kojem - muško ili žensko, duše se privlače".

Photos by Pinterest