The Diaries...

O ljubomori

LJUBOMORA JE UVIJEK ISKAZ/ODRAZ NESIGURNOSTI i STRAHA!

Usudila bih se reći i da je ljubomora vrlo ženska stvar. Ljubomora funkcionira po principu:

1. "Ja nisam siguran/sigurna u to da posjedujem sve što tebi treba da te zadržim. Ja sam manje vrijedan/vrijedna od objekta koji mi je suparnik/suparnica. Ja se bojim da ću te izgubiti ili moj ego ne može podnijeti da postoji netko bolji od mene za tebe" (ljubavnici/ljubavnice)

2. "Ja nemam nešto što ti imaš pa sam ljubomorna jer ne mogu podnijeti da ti imaš nešto što ja nemam!". S tim da nekad samo mislimo da nemamo nešto i u skladu s time ljubomora je neutemeljena i nepotrebna. No, budući da je osoba nesigurna u sebe kako da uopće zna što posjeduje, a što ne? "Što ti imaš, a da ja nemam?", pitam se kad osjetim ljubomoru. Pokušavam razriješiti svoju želju/čežnju/faljenje. Isto tako pitanje može ići u obrnutom smjeru: "Što tebi fali, za čim ti žudiš, što tebi treba i da to nemaš, a ja imam?" (ljubomora među ženama/suparništvo)

O ličnosti

"Joj C. Ti si jedna od rijetkih žena za koje mogu rećiKakav lik!" Ili "Zvučiš kao muškarac!", kažu mi. U korijenu njihove zajebancije leži pretpostavka da se ponašam više u skladu s muškim rodom. U tom smislu zvučim/ponašam se kao onaj bez straha od osude, bez dlake na jeziku, bez straha od prozivanja bahatim, za razliku od žene koja to sve navodno nije.

Ja sam žena u grču, nikad ona fatalna, nikad opuštena, senzualna, sigurna u sebe, pomirena sa sobom.

G. o ljudskoj gluposti

Ljudi su glupi. I onda sve druge proglašavaju ludima i glupimajer ne odgovaraju njihovim oportunističkim načelima sebičnosti. Maybe your friends would still be there for you if you learned some fucking respect!

Svidio mi se koncept oportunističkih načela sebičnosti. I slažem se da jerispektvalidan faktor.

Problem je u tome što je najlakše prikloniti se ideji! Nitko ne želi razraditi svoju.

O ljubavi

-"Ovo među nama je intenzivno!"

-"Ako je intenzivno nije štetno!"

Ne slažem se u potpunosti da intenzivno nije štetno.

Umjetnik/umjetnica opjevava ljubavnika/ ljubavnicu u djelu. Pisac to čini u priči, kantautor u pjesmi, slikar u slici..

ja pišem o tebi=ja te opjevavam u tekstu ( to ti sigurno godi)

Ja pišem o njoj, time joj dajem na važnosti + iskazujem svoje emocije prema njoj javno. Toliko sam zanesena.

Toliko si lijepa kad si bahata,

kad si u krastama,

kad gledaš u daljinu nitko te ne doživljava.

Osim mene.

Kad si u čudnim raspoloženjima

misliš da si jako crna,

ali si definirano crvena.

Sva si buntovna i odlaziš svaki dan.

Sve počinje iznova.

Mi i ja.

Ti i ja.

M.S.

Svidjela mi se iskrenost njene pjesme, jednostavnost u iskrenosti i to kako me dobro opisala kroz svega par riječi.

Dani su tako čudni od kad sam s njom, bez reda, smisla i racia. Budući da sam gotovo 24 sata s njom, bar u nekom obliku kontakta, to je kao da ne postojim/ ne egzistiram u stvarnom svijetu/ kao da me nema na Zemlji (osjećaj kao kad pišem, potpuno nestanem). Bitni prijatelji su još uvijek tu, ostali ne postoje, čak nisam primijetila ni da li je grad opustio tijekom ljeta. Ne pišem, ne izlazim, ne pijem, ne primjećujem...

Zaljubljenost/ljubav paralizira

• "Voliš moju pičku?"
• "Da! Kako znaš?"
• "Vidim po tome kako je ljubiš. Voliš moju pičku, to jasno pokazuješ i time pokazuješ koliko voliš mene"
• "Kako to pokazujem?"
• "Odnosiš se prema njoj s poštovanjem!"

Tako i ona kada ljubi moja leđa to čini s posebnom nježnošću, s tim istim poštovanjem kojim ja ljubim njenu pičku. Partnerice/partneri si tako putem dodira daju do znanja koliko dragosti osjećaju prema onom drugom.

Nikad u životu mi se nije dogodio da mi je netko toliko išao na kurac, da sam nekog toliko željela i da sam se toliko bojala da ću ostati bez te osobe, sve u isto vrijeme. Ipak, u trenucima racionalnosti uviđam kako moj strah proizlazi iz činjenice da prije svega ne ljubim sebe, ne uviđam svoje sposobnosti i prednosti, ne shvaćam sebe kao objekt bitan drugom. Dok sam je ono jednom gledala pokislu u kutu kupaone, nakon što nas je uhvatio žestoki pljusak, pomislila sam: "I ona je samo čovjek!". Kose slijepljene od kiše, gola i krhka sa svojih jedva 45 kila, učinila mi se malenom i čovječnom. Od tada sam je maknula s pijedestala, ne zbog tog prizora, već zbog gotovo svakodnevnih svađa ispod kojih se krije ne znam što, ludilo ili zaljubljenost, ili pak oboje?  Unatoč svemu, obara me i dalje svojim osmijehom, pogledom i mirisom.

Jučer sam iz njenog auta vidjela Damjana. Učinio mi se kao malen dječačić. Pitala sam se kako je moguće da me jednom netko takav mogao toliko dovoditi do ludila?

"Koristiti drugog/drugu kao zvučnu izolaciju od komunikacije sa sobom (svojom dušom), koristiti drugog/drugu kao bijeg od samoće iza kolabiranog odnosa, koristiti drugog/drugu kao štaku za zaborav, pokazatelj je dubokog nepoštivanja tog/te drugog/druge, kao i nespremnosti da se nosi sa samim sobom i posljedicama svojih odluka, a time i da se raste.....to je savijanje pod osjećajem usamljenosti, to je kontrapunkt benefitu samoće, to je usamljenost.......a usamljeni smo samo ako nismo konekntani na sebe, ako smo konektani na strah/mrak......"

Volim one prve momente upoznavanja, one momente još neukaljane. Rado ih se sjetim.

"Tko silno voli, taj više ne živi u sebi, nego u ličnosti koju voli" Platon

Pitam se postoji li uopće više itko koga uistinu volim. Postoji li više itko ili išta (jer više ne pišem niti radim stvari kojem volim) do koga ili čega mi je stalo? Depresija i ta uronjenost moja u potpuno sranje, mi je na prvom mjestu, kao što je ovisniku droga. Uronjena sam u nju posve. Utapam se u odvratnosti. Ležim u odvratnosti čitav dan posve paralizirana dok dani prolaze. Ne volim ni sebe, a kamoli drugog, jer osjećam samo odvratnost prema svom biću, odvratnost koja me obuzima potpuno.  

voljeti je i pratiti

teško je kao dohvatiti sunce

i spržiti se u njegovoj vrućini

izgubiti se u magli punoj neizvjesnosti i

gledati srce kako ostaje zakopano u grobu

s njenim zagrljajem i lažnim obećanjima

"Ti nikad nećeš imati stabilnu vezu jer ti nisi stabilna!", kaže M. i pritom misleći na moje konstantno bježanje iz naše veze, dodaje:“Mislim da je najvažnije imati na umu da odnosi nisu gotovi dok obje strane to ne odluče.”

Riječi su isprazne. Slatkorječivost služi samo tome da ti naudi. Kada će razum voditi nasuprot emocija, tek tada ćeš naći savršenu sreću. Emocije rade to da činiš stvari za koje znaš da nisu dobre. Mirno stojiš, iako znaš da te druga osoba može ubiti, predaješ mu/joj se potpuno.Impresionirati ne ispraznim riječima, nego kvalitetom svoje osobe!, rekao mi je J.

Voljela bih biti u vezi u kojoj se ne moram buditi sa strahom hoće li ta osoba otići. Mislim da je monogamija nerealna ideja, ipak gorim od ljubomore lako.

"Ti si jedina osoba s kojom toliko dugo treba da se kaže volim te!", rekla mi je M. prije spavanja. Nekad kad joj se približim posve blizu mogu osjetiti otkucaje njenog srca koji se kreću ubrzano kad se poljubimo. Ipak, to je sve samo seks, ljubav je jako daleko od toga. "...usiljena ravnodušnost prema njoj izvan postelje ne rješava situaciju u kojoj se nalazimo."

"A kad ćeš biti skroz sretna?", pitala me u onom gotovo jedinom trenutku sreće u zadnjih nekoliko mjeseci, ili su prošle već godine od kad sam zadnji put bila sretna?

Ljubav (kako je ja vidim) je slobodna, isključiva, nježna, proždrljiva, velikodušna i narcisoidna.

“Ja sam tvoja ljekovita trava.”

A. je uvijek govorio da je najbolje otvoriti bocu vina i sjesti kada u vezi nastane problem. Nikada nismo došli do te boce vina, vjerojatno bi završila ravno u zid.  

O patnji i stvaralaštvu

“Patnja očito u nekoj mjeri jest potrebna za stvaralaštvo. Patnja može čuda iscijediti iz ljudi, neke stvarno autentične osjećaje.”, kaže S.

O sreći iz knjige "Bila sam iza tebe" Nicolasa Farguesa

U sumrak je pratim kući. Tijekom cijelog pješačenja preko Romanzea, nastojim smireno uočiti što više pojedinosti, i već znam da ću kasnije, kada se svede na intenzivnu uspomenu mojih osjetila, na čistu čežnju, tada sebi zamjeriti što nisam svjesnije uživao u trenutku. No nemoguće je svjesno uživati u sreći. Uvijek te pregaze stvarnost i njezina banalna vanjština, njezini nametnici i nesavršenosti, bez uljepšavajućeg filtra prisjećanja. U danom trenutku, logično, možeš samo nejasno osjećati da se događa nešto dobro, ali si previše zaokupljen  proživljavanjem trenutka dok on traje da bi uistinu u njemu uživao. Jesi li zapazio da je sreća uvijek sjećanje, a nikada sadašnji trenutak, ha? Sjećam se da sam negdje pročitao, ne znam više gdje: "Sreća je kada je svjetlost dobra i kada nismo nužno svjesni da nam je lijepo." to je to, izgubljeno vrijeme, vrijeme općenito, nemoguća jednadžba vremena koje prolazi i koje bismo htjeli zaustaviti. Uvjeren sam da ljudi sigurno zbog toga žele živjeti u paru: da bi produljili što više te trenutke sreće, a da ih ne moraju neprestano tražiti u svojoj prošlosti, da bi pokušali malo zalediti doživljaj sa ženom koja nas je jednog dana nagnala da sanjamo, unatoč vremenu koje nas otriježnjava. Jer sreća je žena, zar ne? Ne slažeš se? "Sretan kao sa ženom", kaže Rimbaud. Pazi pjesma se zove "Osjet". Čovjek treba mnogo samouvjerenja kako bi identificirao sreću s nekom ženom. Jer žena, zapravo, nije sreća, ona je samo nagovještaj moguće apsolutne sreće. Ona je vektor sreće, posrednik, koji utjelovljujući sreću na samom začetku, čim je osvojen, stvara novu želju. Čekaj, bit ću jasniji: kada bih je trebao identificirati, uhvatiti je na licu mjesta, sreća je za mene apsolutna emocija koju osjećam dok slušam neke pjesme ili dok nebo ima boju koja mi se osobito sviđa. Svaki put kad osjetim potrebu da podijelim te trenutke kako bih ih bolje materijalizirao, na pamet mi padne misao o idealnoj ženi. Svaki put pomislim da je neka neznanka negdje, da može osjetiti ili razumjeti to što ja osjećam, utjelovljenje sreće. No vjerujem da je sreća poput te žene, poput tog osjećaja: beztjelesna je, ne postoji. Sreća i budućnost, potpune su i neprestane nepoznanice, u svakom smislu te riječi. Ionako si sam na svijetu, sam sa svojim snovima. No, ako imaš sreću upoznati ženu koja u tebi, makar nenamjrno, neko vrijeme budi snove i misli o sreći, to je već golema stvar.

Majka o razočarenje

Nemoj se nikada bojati razočarenja. Što je razočarenje veće neka te to još više tjera naprijed. Ono te samo može ojačati. I uvijek se pitaj da li je taj koji ti je razočarenje priuštio zaista mjerodavan. Razmišljaj na način: "Ako si ovaj put odlučio o mojoj sudbini više nećeš. Ja odlazim dalje. Tko si ti da odlučuješ o mojoj sudbini?" Također, nikada nemoj dopustiti da te netko natjera na odustajanje/ da te otjera. Moraš odustati/otići jedino ako više nemaš fizičke ili psihičke snage, a ne zbog drugih/zbog njihovih uvredljivih komentara ili ponašanja. "Tko su ti drugi da ja išta zbog njih radim?", pitaj se. Ti drugi nisu vrijedni. Niti su izbori drugih mjerodavni. Ako te netko nije izabrao za svog zaposlenika ili pak partnera, to ne znači da netko drugi neće biti oduševljen tobom.

O prijateljstvu

"Puno mi znači razgovor s tobom!" ili "Nedostajala si mi!", divno je čuti od prijatelja. Osjećam neopisivu zahvalnost prema tim riječima.

Srela sam Orhana. Prošlo je par mjeseci od kad sam i njega isključila iz svog života. Dogodilo se u tih par mjeseci da bih prošla pored njega sasvim hladno kao da ga u životu nisam vidjela. Bila sam toliko hladna da se nije usudio prići mi ili bar zazvati moje ime kad bih projurila pored njega na biciklu. Ali, ovaj put bilo je drugačije. Zagrlio me snažno. "Falila si mi, falila mi je tvoja ludost", smijao se dok smo se odvajali, a ja sam mu ljubila ruku držeći je u svojoj, prije nego smo se potpuno odmaknuli jedno od drugog. "I ti si meni falio prijatelju!", pomislila sam, ipak u isto vrijeme pitavši se: "Je li moguće voljeti prijatelja ili partnera, a u isto vrijeme ne moći konzumirati to prijateljstvo, tu vezu jer neke stare rane jednostavno previše bole?" U smislu: "Volim te, ali ne mogu prijeći preko stvari koje uporno radiš ili si učinio/učinila!"

"Oprosti morala sam reći što mislim, kao što uostalom uvijek i radim.", rekla sam joj. Laž održava društvo na životu, održava odnose. Ljudi su najmanje od onog što kažu da jesu.

Ljudski je suživot nelogičan. Kako bi se u njemu snalazio, Pereljman je razvio čitav sustav pravila. Jedno glasi – uvijek nemilosrdno govoriti istinu, ništa osim cjelovite istine.

I've learned that people will forget what you said, people will forget what you did, but people will never forget how you made them feel.”Maya Angelou

Love C.

xoxo

*Diaries su dio bloga koji prati život izmišljene djevojke. Svaka sličnost s pravim ljudima je slučajna.

Ovi dnevnici su javni jer mi pokazuju do koje granice sam spremna ogoliti svoju dušu i tako doći do same srži svoga bića!