Fashionis My Only Drug: The Diaries: Možda je jedina razlika između mene i drugih ljudi u tome što sam uvijek tražila više od zalaska sunca!

Dok gledam kako vjetar pleše sa zavjesama u mojoj kuhinji, a sunce ulazi kroz prozor ispod kojeg sjedim s laptopom, mislim kako je danas dobar dan. U ove rijetke dobre dane, razmišljam kako je moje konstantno udaranje u zidove samo igra, samo veličanstven ples ka ispunjenju moje svrhe. U tim trenucima shvaćam kako sreća nije samo "onaj trenutak kada..." ili neki plutajući osjećaj. Sreća je način života, sreća je praksa. "Ti ne znaš biti sretna!", znao mi je reći A. Ako njegovu rečenicu stavimo u jednadžbu za sreću, a koja glasi ovako: Kada je realnost nečijeg života bolja od onog što očekuje, onda za tu osobu možemo reći da je sretna, ja po toj logici nikad nisam bila sretna jer realnost nikada nije bila bolja od onog što sam očekivala. Dok se pitam, očekujem li previše, sjetim se riječi jednog starog prijatelja koji je rekao: "Uvijek ima nekoliko takvih ljudi koji od života zahtijevaju vrhunsko i teško se mogu pomiriti s njegovom glupošću i sirovošću!" Sada, kada gledam unatrag, mislim kako A. nije bio u pravu. A. je jednostavan čovjek. A. ne razmišlja previše. On jako puno radi i sretan je s malim stvarima. Ja pak ne mogu biti sretna tek tako jer uvijek tražim vrhunsko pa tako i vrhunsku ljubav, što je i razlog našeg prekida jer sam ja htjela tu božansku ljubav, a on je bio u stanju dati samo onu ljudsku. To zapravo i jest glavni problem kod mojih muškaraca- ne mogu me pratiti! Moj tempo, moje želje i planovi uvijek su dva korak ispred njihove omiljene fraze: "Samo se opusti, sve će biti dobro!" I dok je njima sasvim toplo u našem malom brlogu, ja uvijek vodim borbu sa svojim mozgom i demonima koji mi ne daju da se sasvim prepustim ugodi. "Ali što znači dobiti pomoć kod depresije? Naučiti se ukloniti vlastitom umu. Ne bi bilo jednostavnije otarasiti se Jack Daniel'sa nego Elizabeth Wurtzel", kaže Elizabeth u "Prozac naciji" A. nije shvaćao da biti sretna znači oduprijeti se svom umu, a to je praksa za koju će biti potrebne godine! Zašto? Zato jer jednostavno nikad ne mogu biti sretna s ovim što je sad! Da sam prije dvije i pol godine bila sretna s vezom, poslom i zajedničkim suživotom, moj život bi stao. Tako i sada, ne dam da stane. Hoću još, dajte mi još života! "Tvoj život je kao drama s elementima komedije i romantike!", rekao mi je dragi prijatelj. Valjda je to tako sa svim ženama željnim života. Pričali su mi nekidan o jednoj mrskoj mi profesorici s faksa koja radi tulume i onda se pijana zatvara u sobu i plače. Malo sam se pronašla u tom prizoru. To je isto valjda tako sa svim ženama željnim života. Od tuda moja tuga -želja za previše života često rezultira prevelikom količinom emocija i utisaka s kojima se kasnije teško nositi. Život je kao droga, od čije pretjerane konzumacije mi nije dobro. Život je heroin, a moj mozak je prljava narkomanska šprica. Najgori neprijatelj sam sama sebi. Ali, ako imaš problema s drogama, uvijek možeš otići na rehabilitaciju. Kako da odeš na rehabilitaciju od sebe??? Kako dobiti bitku s vlastitim mozgom koji ti ne daje prestati usisavati život i sve životno, koji ti ne daje prestati misliti o stvarima o kojima zapravo ne želiš misliti, o emocijama koje ne želiš osjećati? Ti neželjeni osjećaji i te neželjene misli su kako demoni koji me opsjedaju. To je valjda cijena koju plaćam za svoju životnost. "C. ti si tako životna!", govorio je Damjan. Koliko sam puta dosad spomenula svoje ljubavnike, mora da sam puno naučila od njih. Zapravo, da nema njih možda nikad ne bih pisala.

Moj, kako predvidljivo, omiljeni novi lik, Joe iz "Nimfomanke" rekla je:"Perhaps the only difference between me and other people is that I've always demanded more from the sunset. More spectacular colors when the sun hit the horizon. That's perhaps my only sin."Teško da će ikada ijedna rečenica bolje opisati moje vječno psihičko stanje. Jedino, razlika između mene i Joe je što je njoj seks bio sredstvo borbe protiv ljubavi i općenito društva fokusiranog/fiksiranog na ljubav, "love fixated society" kako se izrazila, a meni je uvijek bio sredstvo pomoću kojeg sam tražila ljubav. Doduše, dobivala sam uvijek svega 5% od onog što sam tražila, ali bilo je teško prepustiti se lažnom, ali ipak mekanom i zavodljivom osjećaju nježnosti i bliskosti. To je konačno i bilo najbliže ljubavi.

Moram se uporno prisjećati kako postoje i druge opcije, kako postoje ljudi koji me mogu podići kad padnem, ali teško mi je vjerovati u to, teško je prepustiti se. Bubrezi bole one koji se boje prepustiti, one koji imaju problema s emocijama. Emocije + strahovi (psihički aspekt) + nebriga za vlastito tijelo (fizički aspekt) = jaki bolovi u bubrezima – upala se spušta u zglobove pa ne mogu hodati (giht).

Razmišljam o...

O prijateljstvu:

Moja mizantropija potječe od, upravo suprotno, velike ljubavi prema čovjeku. Moja ljubav prema drugom čovjeku očituje se u momentalnom prihvaćanju onog drugog. Do sad bih svakome pristupala posve otvorenog srca, u maniri djevojčice koja naivno sa širokim osmijehom govori: "Hajde, dođi u moj život. Pijmo kavu satima, opijmo se vinom, pričajmo o svojim životima, reći ću ti sve bez straha od preintimnih pitanja, bit ću tu za tebe, kujmo velike planove, mi zajedno možemo sve..." Dala bih uvijek cijelu sebe opreza. Zato bi me uvijek toliko povrijedilo kad bi me ljudi iskoristili. A kad sam povrijeđena, to nije lijep prizor. Čitava silina zlih komentara i vriskova izađe iz mene. Potpuno sam nemilosrdna, neurotična i neuračunljiva prema svojim novostečenim neprijateljima, koje sam do jučer smatrala sestrama i braćom i bez imalo sumnje pripisivala im pojam "prijatelji". I ne bojim se reći da sam grozna prema ljudima koji me povrijede jer sam apsolutno sigurna da manje od toga ne zaslužuju. Zato se uvijek iznova čudim čuđenju drugih spram mojih reakcija. One su samo akcije na ono što si učinio/učinila. Gdje si bio/bila kad sam te upozoravala da neće biti dobro kada me prejebeš? Lako je reći C. je kučka, ali što je dovelo u mom ponašanju da se C. ponaša tako i tako, malo tko će se zapitati. Ljudi se rijetko zapitaju što su krivo učinili jer im vlastiti ego i samozavaravanje ne dopuštaju da vide dalje od svoje samodopadnosti i kurčevitosti! Ako su te te moje riječi zabolile, mora da je istina jer da nije ne bi te diralo. Kada bi znao/znala pravu istinu, u pravoj istini bi spoznao/spoznala mir, a mir ne projicira loše utiske. Lakše je reći da sam kučka nego priznati si neke stvari. Jedino, problem u nepriznavanju istine jest da taj proces vodi u nemir i psihičku, a konačno i fizičku bolest. U onom trenu kad te tvoja bolest sustigne, znat ćeš da sam bila u pravu! Ako i tad! I konačno jesu li povrijeđene tvoje emocije ili tvoj ego?? Mi ljudi skloni smo zamijeniti te pojmove!

Doživjela sam novi moment u svom doživljaju prijateljstva. Ne dopuštam više (radi se o nesvjesnom procesu, ne toliko svjesnom) momentalan ulazak u sebe. Slušam, promatram, pitam, donosim sudove, skupljam podatke... To je valjda ta opreznost o kojoj su mi pričali. Jer došla sam do trenutka kad su me neki ljudi toliko povrijedili da ih ne doživaljam toliko kao osobe koje su me povrijedile, koliko kao individue čija egzistencija mi se u potpunosti toliko gadi da uopće ne vidim koja je svrha njihovog postojanja. Jer ne vidim zašto bi na svijetu postojala takva dvolična gamada koja oko sebe projicira samo zlo i ego.

Zapravo se ne treba čuditi tome da su ljudi dobri ili loši. Ljudi oduvijek rade i dobro i loše, čemu čudenje? Ali da bih se prestala čuditi, prethodno se moram prestati toliko odusevljavati ljudima.

Ubiti ego znači raditi na sebi – priznati sve pogreške i mijenjati jednu po jednu. Gotovo da ne znam osobu koja to radi.

Prigovaraju mi zbog mog načina, načina na koji se ponašam prema ljudima, kad sam onako bahata, zločesta i glasna. U redu, mogu promijeniti svoj način, ali to ne znači da neću imati potrebu i dalje reći ljudima istinu. Po toj logici, samo trebam biti umiljatija kada nekog šaljem u kurac, trebam biti "dama" kako bi se Bea izrazila. Bea to čini tako vješto, tako je slatka i draga dok te gleda u oči misleći da si totalni idiot. O tome se radi, da se šaljemo u kurac u rukavicama. Ali to je opet samo zato što se ljudi panično boje istine. Ja se ne bojim istine, dapače želim istinu pod svaku cijenu.

Ali, ubija me što ljudi ne žele priznati istinu. Uvijek imaju neke svoje verzije, svoja opravdanja (iako je istina jedna jedina!!!). Na sredini je istina, ti stojiš s jedne strane, ja s druge, a oboje se zrcalimo jedno u drugome, tvrdeći da smo u pravu. Majčine riječi su me donekle umirile: " Zlo u svijetu revoltira te i tjera da se i ti ponašaš zlo i bahato, ali ne možeš promijeniti ljude, možeš samo promijeniti sebe,svoj stav prema ljudima, možda se na kraju i posrame! Nitko nije vrijedniji od tebe, niti si ti vrijednija od bilo koga drugog. Na globalnoj razini tvog života, to su ionako male, nebitne stvari!"

Ti isti koji mi prigovaraju zbog načina, ne osjećaju kao ja koja doslovno ima tjelesne reakcije na svađe s ljudima, poput nesanice i povraćanja. Kome je onda više stalo do čovjeka, tko je više čovjek i tko više osjeća?