Razmišljam o...
O Facebooku i snošaju
Malo koji je izum u povijesti čovječanstva učinio toliko za snošaj kao Facebook. Samo je korak od friend requesta i nekoliko lajkova do seksa, ako ste pritom u "stvarnom" životu postigli dobar konekšn. Nikada prije nije bilo tako lako ući u kontakt s nekim i započeti konverzaciju. Kvaliteta iste, doduše variva, ovisno o tome tko sjedi s druge strane zaslona. Preučestala uporaba konstrukcija kao što je primjerice "haha", jasno daje do znanja da osoba s druge strane ne posjeduje zavidnu razinu inteligencije. Doduše, kvaliteta konverzacije nekad nije presudna jer će svaka alternativkuša lako pasti na onu dobru staru: "Hoćeš doletit' na pljugu?!". U prijevodu, ta rečenica znači: "Želim tvoje tijelo, poslije možda i dušu, ako mi se svidi...ili sam jednostavno usamljen pa bih volio kada bi mi pravila društvo!". Nikad ne odbijam poziv na pljugu! Rado dođem na pljugu pa zaspem na kauču. Obožavam ih gledati u onom trenu kada se ponadaju da će do tog planiranog snošaja zaista i doći. Smiješno je gledati muškarca u iščekivanju pičke koju neće dobiti, to njegovo nadanje u očima. Socijalnim pravilima suspregnut je da uzme ono što želi na nasilan način, što nama, ženama, daje neizmjerne mogućnosti zadirkivanja (to tease je bolje izraz). A kako i ne bih zadirkivala kada mi je trebalo toliko dugo da shvatim kako je nisam obvezna dati, kako mogu samo zaspati, očekivati da me pokrije dekicom, ujutro otići bez pozdrava i ne javiti se. Dobrodošao na moju listu za odstrel!
A kada i dođe do snošaja, smiješno ih je gledati dok doživljavaju orgazme jer je isti ništa u usporedbi s onim ženskim.
Prije je poseksati bilo lagano, lagano kao odgristi jabuku, samo je trebalo uzeti, što sam starija sve je teže. Poljubiti se s nekim je gotovo nemoguće. Učiniti to tijekom seksa čini se neprirodno/nepotrebno. TO JE PREINTIMNO/PREBLISKO! NE ŽELIM BLISKOST. Oni to pak nikako ne mogu razumjeti.
Jedna je umjetnica fotografirala čizme/cipele svih svojih ljubavnika pa je u nekom trenu napravila izložbu s fotografijama svih tih čizama/cipela koje bi uslikala nakon seksa. Što mi takvo što nije palo na pamet kad sam bila mlađa i ljubav tražila po tuđim stanovima/krevetima?
O ljubavi
Možda nije problem u intenzitetu moje ljubavi, nego u kvaliteti ljudi od kojih želim ljubav (a ne samo seks). Iščupajte mi srce, ovo je too much!
Ljubav je htjeti da je onaj drugi sretan!
Koliko nade polažemo u neki odnos samo na temelju činjenice da nam je netko lijep!!!???
Čak ako ljubav i jesu samo hormoni, zašto se to desi baš s njim (ili njom), a ne s nekim drugim?
Lako je ući u naviku, u toplo gnijezdo zbog kojeg se veza brzo pretvori u henganje doma, u izležavanje u njegovoj majici uz brdo fine hrane koja je tu kako bi si opravdali ostanak kod kuće. Zar da život provedem zavaljena u nečiju majicu na nekom kauču? Jer najlakša je opcija nakon ostavljanja četkice u njegovoj kupaoni i izležavanja na njegovom kauču u njegovoj majici, raširiti noge i izbaciti par kinder surprise paketića.
Sijevnula sam očima kada je moja nova psihoterapeutkinja izjavila kako se moj odnos s muškarcima neće popraviti dok ne popravim odnos s ocem. Osjećam da mi je to popravljanje nametnuto! "Obično tražimo ljubav tamo gdje nam je fali, tu negdje se sprčkala tvoja veza s ocem!", rekla je teta D.
Ljubav spram drugog čovjeka- ljudskost prestaje kada se prestanemo brinuti o drugima, odavno smo to prestali činiti! Kapitalizam je krajnji oblik nebrige za drugog čovjeka. Glavni problem rada za kapitalistički sustav je to što kapitalizam, odnosno poslodavci ubijaju dostojanstvo. LJUDSKO DOSTOJANSTVO JE MINIMUM! ZAHTIJEVAM BAR TO.
O odlascima
Kada odlazim činim to vrlo jasno, uz puno drame i obavezno paljenje mostova. Odlazim jer trebam spas, slobodu da budem svoja i ne osjećam se manje vrijedno, gotovo uvijek se pored svih ljudi osjećam manje vrijedno. Dok se spašavam, ranjavam druge!
"Get your tongue out of my mouth, because I am kissing you goodbye!"
"Get your tongue out of my mouth, because I am kissing you goodbye!"
Odlasci su zapravo dobri, iz ruševina se najbolje vide zvijezde!
O strahu
Učim živjeti bez straha, ali teško je. Čudno je živjeti bez njega jer postao je moj najbolji prijatelj, moj stalan suputnik, partner s kojim sam jedno.
O susretima
Iznenadni susreti (nakon dugo vremena) na koncertima baš znaju sjebati čovjeka. U tom trenu uvjerena si kako je taj susret krucijalan, nenadjebiv, kako će se iz njega razviti nešto veliko, ali nikada se ne razvije. Nakon par dana, život ti se naravno vrati u normalu. Sasvim nonšalantno nastavljaš stavljati tanjure u perilicu za suđe, veš u perilicu rublja, gledati televiziju i lakirati nokte dok pušiš cigaretu na prozoru, hoću reći, nastavljaš živjeti kao da se baš ništa nije dogodilo, ali u tom trenu, u trom trenu, razlila bih se po podu baš kao ona piva koju držim u ruci.
Držiš tu pivu u ruci grčevito, praveći se da ga/ju ne vidiš, makar stoji toliko blizu tebe da mu/joj možeš osjetiti parfem. I onda kad vam se pogledi napokon sretnu- BOOM! Taj pogled traje dugo, toliko dugo da se sjetiš zašto ti se prvi put toliko svidio/svidjela!.
Tako sam nekidan srela NJU. Svaki naš dijalog je kao kazališna predstava, dramatičan i glasan. I onda sam ja ta uvijek dramatična strejtuša ( a i ona je zaslužna za jednaku porciju drame u našem odnosu) Mrzim taj izraz strejtuša! Kao da govori: "Ti nisi dovoljno dobra da budeš s lezbijkom!". Vrlo brzo sam odrezala našu konverzaciju. Ona se naime sada, nakon godinu dana sjetila ispričati i reći koliko joj je žao što me tako povrijedila. A KOJI JA KURAC IMAM OD TOGA? Taj naizgled brižan čin protumačila samo kao najobičniji izraz sebičnosti. Kakva je to briga i ljubav ako me sjebeš i onda mi to godinu dana kasnije nabijaš na nos i ponavljaš mi kako nisi htjela?
Dižem zidove u kontaktu s bivšim ljubavnicima/ljubavnicama jer a) podgrijana kava nikad nije dobra b) možda se podsvjesno bojim da ih ne poželim opet.
Najradije bih izbrisala sva sjećanja na njih, na te nebitne ljude na općem planu svog života, te koje nazivam ljubavnicima/ljubavnicama. Ipak, kada bi ih posve izbrisala, ne bih imala baš nikakva sjećanja, čak niti na one trenutke kada sam se od srca smijala dok sam gola ležala pored njih.
"Nemoguće je zaboraviti me, ali je teško sjetiti me se"
O pisanju
Postala sam toliko fokusirana na svoj rad da gotovo jedino o tome razmišljam. To je počelo dosezati sulude razmjere, primjerice: a) Ukoliko on (koji god da je, a nov mi je) ne prati moju kolumnu, gotovo momentalno je otpisan budući da je kao takav APSOLUTNO NEZANIMLJIV. Očekujem da prati moj rad redovito i sa zanimanjem te mi daje apsolutnu podršku u istom. b) Spavam minimalno, posvećena sam vanjskom svijetu minimalno, bitno je samo pisati! Osjećaj anksioznosti me pritom prati u stopu -anksioznost nastala iz straha da sam loša, da sam katastrofalno loša + anksioznost iz straha da neću stići napisati sve ono što iz mene mora van, sve što želim reći i o čemu želim govoriti c) "Oh, C. Pa ti si čak počela i ličiti na izmučenu umjetnicu, do tog je došlo!", izjavio je to nekidan, uz doduše sasvim dobronamjeran osmijeh, jedan prijatelj kada me sreo. "Zar stvarno?", pomislila sam zbunjena osjećam li pritom sram ili ponos!
Toliko pišem jer: a) ne mogu stati i b) kada puno pišem, mozak mi se isprazni, a tijelo umori pa konačno osjećam samo tupost, a tupost je dobrodošao melem za bol, krivnju, tugu i žalost koje konstantno osjećam, a kada kažem konstantno, mislim svaki dan i svaku prokletu sekundu.
Kroz pisanje upoznajem sebe! - "The act of DISCOVERING who we are will FORCE us to accept that we can go FURTHER than we THINK"
savjet za posao: „It’s widely known that interviewers get their best material by being quiet and allowing silence to force words out of a politician or celebrity.“
Već gotovo pola stoljeća Joan Didion secira kompleksnost kulturnog kaosa i to s jednakom dozom elegantne tjeskobe, oduševljavajuće kritike i moralne imaginacije. Iz antologije njenih eseja iz 1968. "Slouching Towards Bethlehem", treba izdvojiti onaj pod nazivom "On Self Respect!"- veličanstvenu meditaciju na temu što znači živjeti dobro u vlastitoj duši, pritom se dotičući pojmova kao što su prestiž, odobravanje, konvencije i uspjeh. Spomenuta antologija divan je primjer new journalisma (novog novinarstva koje činjenice nastoji komunicirati kroz pripovijedanje i književne tehnike, ovaj stil opisan je i kao kreativna publicistika, intimno novinarstvo i književna publicistika)
„When you have something to say, to express, any submission becomes unbearable in the long run“ Picasso
Nema novinarstva bez slobode, ali u današnjem svijetu, pogotovo u našoj izgubljenoj generaciji koja se nalazi u a) površnim, zatupljujućim sadržajima ili b) cinizmu art-a, sloboda je postala opterećujuća.
O samopoštovanju
“Character — the willingness to accept responsibility for one’s own life — is the source from which self-respect springs.”- kaže Didion!
Didion također kaže: "Samopoštovanje je nešto o čemu su naši bake i djedovi znali sve, bez obzira jesu li ga imali ili ne. Dok su bili mladi u njih je ugrađena određena disciplina, osjećaj da osoba živi radeći stvari koje možda ne želi raditi, ali svejedno ih radi, ostavljajući strahove i sumnje sa strane, važući neposrednu udobnost protiv moguće veće, čak i nematerijalne udobnosti.
....
Samopoštovanje je disciplina, navika uma koja se nikad ne može odglumiti, ali se može razviti, privoljena utvrda. Jednom mi je predloženo da kao protuotrov plakanju, glavu stavim u papirnatu vrećicu. Kako se ispostavilo, radi se o poznatom fiziološkom razlogu, nešto u vezi s kisikom, ali je upravo zbog toga, psihološki učinak sam po sebi neprocjenjiv. Slično je sa svim ostalim malim disciplinama, nebitnim samima po sebi. Zamislite održavanje bilo kakve nesvijesti, suosjećajnoj ili tjelesnoj, u hladnom tušu. "
I konačno, najbitnije, ona kaže: "Imati manjak samopoštovanja znači biti zaključan u sebe, paradoksalno nesposoban za ljubav ili pak ravnodušnost. Ako se ne poštujemo, s jedne strane natjerani smo da preziremo one koji imaju tek nekoliko načina da suosjećaju s nama, tako malo percepcije da ostanu slijepima na našu fatalnu slabost. S druge strane, u posebnom smo robovskom odnosu sa svima koje znamo, znatiželjno odlučni da živimo izvan drugih, budući da je naša slika o samima sebi neodrživa, njihova lažna percepcija nas. Igramo uloge koje su osuđene na propast prije no što uopće počnu, svaki poraz generira svjež očaj nad hitnošću sljedećeg zahtijeva koji se nalazi ispred nas."
O depresiji
Korijeni moje depresije su strah i krivnja, strah da nisam dovoljno dobra u bilo kojem pogledu i krivnja zbog istog + krivnja kada mi se dogodi nešto lijepo. Osjećam i krivnju pred ljudima koji me možda niti ne poznaju, ali osjećaju prijezir spram mene i mog teksta. Iako, ja zapravo ne mogu biti odgovorna za njihove emocije. Štoviše, ljudi gotovo uživaju u tome da nekog mrze ili preziru. I rado ću se ispričati ukoliko nekoga zaista i povrijedim, ali ako samo moje postanje nekog frustrira ili način na koji se izražavam, ne mogu biti odgovorna, odnosno kriva jer ne zadovoljavam tuđe standarde!
"Fear leads to anger. Anger leads to hate. Hate leads to suffering."
Postala sam hipersenzitivna, sve, baš sve me pogađa do golemih razmjera, od dramatičnog filma do ružne riječi.
O psihičkim bolestima
Bea ima teoriju da se ljudi koji ne piju lijekove ne ponašaju kao stoka prema drugim ljudima (pritom mislim na svoje bivše ljubavnike i prijateljice s dijagnozama, kojima sam davala neizmjernu ljubav, nastojeći im kao vječiti otpadnik pružiti zaštitu i razumijevanje koje nisu mogli dobiti u društvu) jer imaju dijagnozu, nego zato jer su sebična govna na egu. Jedna pak moja druga prijateljica smatra kako je to čudan spoj obje stvari. "S jedne strane imaš dijagnozu, što znači da ti je kemija u mozgu poremećena, i onda automatski iskačeš iz prosjeka. I onda ekipa još umisli da je posebna i neće piti lijekove, jer oni su "umjetnici", što god im to značilo. Slijedi samo destruktivni kaos!" I onda nekidan onaj neki portal objavi članak o tome kako se sve te stvari zapravo ne bi trebale liječiti lijekovima i da je za sve to kriva farmaceutska industrija! Pa svi su popizdili!, kaže ta moja druga prijateljica.
O laži i licemjerju
"Laž je udobnija od sumnje, korisnija od ljubavi, trajnija od istine".
Ljudi vole komplimente i da im ližeš šupak, ukratko. To im hrani ... ego. Ego je uvijek produkt isključivo kompleksa.
Ja sam navodno preotvorena i prebahata, ali po mom mišljenju, svijet zaista ne treba još jedno konformističko, beskičmenjačko govno koje izbjegava konflikt.
iris apfel
“I absolutely consider fashion a form of art. Of course, a lot of people put effort into looking awful. But there are also people making bad art. It’s not what you do, it’s the way that you do it”
Love C.
xoxo
*Diaries su dio bloga koji prati život izmišljene djevojke. Svaka sličnost s pravim ljudima je slučajna.
Tidak ada komentar:
Posting Komentar