"Mjesto ti je na traci, za kasom u nekom supermarketu!", razmišljam dok na balkonu sjedim zavaljena u fotelju od ratana, a suze mi teku niz lice. Buljim u strop, pokušavajući suzbiti plač jer zaboga više nisam dijete. Ali ne mogu si pomoći, bijesna sam na kursor koji nemilice blinka. Kao da nikada nisam pisala, više ne znam značenje pojma tekst. Nije da mi je mozak prazan, dapače pun je ideja. Doslovno ne mogu prestati pisati, ne mogu zaustaviti ovu bujicu govana koja izlazi iz moje glave i prelijeva se u laptop. Posve sam sigurna da sam luda i da sam takva šizofrena zapravo umislila da znam pisati i da posjedujem talent i u skladu s time jedino što bih zapravo trebala raditi je biti blagajnica u supermarketu. Jer koji mi je kurac, kakva je to idiotska ideja da bih trebala pisati? Pa ja sam potpuni promašaj. Nije da sam nesigurna u svoj tekst. Štoviše, ja sam potpuno sigurna da je on katastrofalno loš. Posve ignorirajući predivan prizor ispred sebe- rascvjetala golema stabla koja skrivaju zgradu ispred moje stvaraju fin ugođaj, posve drugačiji od onog koji bi inače stvarao neki novozagrebački kvart. Sjedim nonšalantno, onako kako sjedim kada me nitko ne gleda- lijeva noga mi golo ispada iz dugačke svilene zelene suknje na pod dok je desna skvrčena u koljenu i čvrsto se upire o fotelju. Veseli me pomisao da mogu skvrčiti nogu, budući da je to radnja koju moja bolna koljena rijetko mogu.
Tako je i Š., od čijih bedara gotovo da sam potekla, vječito hodala u dugim suknjama i širokim košuljama. Š. je isto jednom bila mlada, šepava umjetnica, prije nego je u potpunosti prestala hodati i u skladu s time baviti se svime čime se bavila: od kuhanja, bavljenja vrtom, šivanja, slikanja i vezanja goblena do iscjeljivanja… joj ne mogu se uopće sjetiti čime se sve bavila. Š. je uvjerljivo jedno zaista posebno biće na ovoj planeti. Bila je jedno od one djece na koju bi danas nalijepili naljepnicu indigo dijete ili kakvu već new age pizdariju od epiteta. Jednom je pala s terase kad je bila tek mala djevojčica. Samo se ustala i nastavila igrati. Kada je imala 16 dobila je dijabetes, ali doktori to nisu otkrili sve dok nije krenula na fakultet. Do tada joj je bolest već posve uništila organizam. Ubrzo se dijabetesu pridružio artritis i tko zna kakve sve bolesti. Ja zapravo ne znam od čega ona sve boluje jer nikada nisam mislila da ona zaista jest bolesna. Nikako mi nije bilo jasno zašto tako teško hoda. Za mene, ona je bila potpuno zdrava. Š. je zbog bolesti odustala od fakulteta i vratila se roditeljima u Dalmatinsku Zagoru. Žena koja je proputovala pola svijeta, pročitala sve knjige ikad napisane, bavila se s milijun stvari, imala energiju i strast deset žena, ona za koju je san bio gubitak vremena...ta se vratila u tu malu kutiju od ljudskog uma zvanu Dalmatinska Zagora! Koliko života, koji je doslovno isijavao iz nje poput zraka svjetlosti je moralo odjednom stati, sakupiti se, smežurati u tom mladom nemoćnom tijelu? Ipak, ona kao da nije bila nesretna jer je njen život odjednom stao. A bogami i ja sam guštala. Toliko sam voljela svoju Š. da nisam mogla bez nje ni sekunde. Roditelji su me stoga znali ostaviti po pola godine i više na selu. Kako smo se samo dobro zabavljale. Šivala mi je odjeću, pekla kolače i organizirala rođendanske zabave. Jednom mi je sašila identičan komplet kao onaj što ga je imala djevojka u spotu za pjesmu "Lambada". Dobro sam uvježbala koreografiju i pola ljeta hodala samo u tom kompletiću, naravno bosa jer je Š. uvijek govorila da je najzdravije hodati bos. Kada gledam unatrag na svoje djetinjstvo provedeno u Dalmatinskoj Zagori, mogu sa sigurnošću reći da sam bila zaista sretno dijete. Š. me odgojila, naučila svemu što znam i uvelike od mene stvorila ono što jesam danas. Da se razumijemo, ja volim svoju majku i ona se jako dobro brinula za mene, ali Š.... Š je gotovo kao da sam dio njenih kostiju. Prošla je kroz sve moguće sekte i vjerske organizacije koje postoje, zabrijala na sve vjere koje poznajemo i u skladu s time često bila iznimno neposlušan pacijent, onaj koji vječito eksperimentira s lijekovima i prehranom. Tako se Š dovela do toga da je sada, s gotovo 50 godina, u kolicima i živi u domu za starije i nemoćne. Ipak, ja joj uvijek kažem, da je imala drugu priliku, učinila bi opet sve isto, jer je ona jednostavno takva. "Ti si ljubavi jednostavno takva, ti si moja tetkica!", tepam joj od milja. Mama poludi kad me čuje pa se dere: "Ma tiii, tetkino dite. Iste ste. Ko' da te ona rodila! Samo sranja radiš ka' i ona!"
Razmišljam o:
O vremenu
Kao da nisam bila prisutna pola svoga života, ma većinu čak, kao da sam prespavala sve te godine. Gdje li sam ja bila sve ovo vrijeme? Osjećam se kao da nisam ništa naučila, kao da nikada u životu nisam pročitala knjigu ili pogledala film. Ne znam geografiju, za matematiku sam potpuni idiot, politika me ne zanima. Dapače, mislim da je iznimno štetna i nepotrebna! Teško se u potpunosti mogu uključiti u ijednu raspravu! Ne snalazim se u imenima redatelja, glumaca, pisaca, pjesnika, slikara, političara, znanstvenika, knjiga, filmova, kazališnih predstava... Ja ne znam baš ništa o ničemu. Osjećam se kao potpuni idiot. Čak i svojih tekstova se ne sjećam nakon svega par tjedana, a toliko sam u njima dok ih pišem, izgaram u njima i prisutna sam u svakoj rečenici i svakom slovu, dobro onoliko koliko mi prokleta disgrafija dopušta (a često i ozbiljan manjak sna ili napušenost)
O djevojčici
"A njoj je svejedno. Bitna je njena sreća, njeno zadovoljstvo. Da ostane večno mlada devojka koja može sve i koja ima neograničenu energiju koju crpi iz lepote življenja."
O gladi
Gladna je naša duša, a mi hranimo svoje tijelo, drogiramo se, jedemo, pijemo, seksamo, a duša je i dalje prazna...
-tužna, željna ljubavi i pretjerano samokritična
O pisanju
Nekad dok pišem osjećam nalet adrenalina. Osjećam kako kapljica znoja sporo curi niz moja leđa. Ipak, mrzim sve svoje tekstove, pogotovo one stare. Povratila bih si u usta koliko sam neinteligentna u svojim starim tekstovima. S. na to kaže ovako: "Sve je to dio jednog logičnog napretka. Ne tuci se u glavu zbog bivših tekstova. Normalno je da ti više nisu bomba jer ti jednostavno više nisi tamo. Ali gledaj na njih kao na slatke podsjetnike na neku bivšu C."
O zdravlju
"Kritiziranje kao stalan oblik razmišljanja često donosi artritis" kaže Louise Hay. Treba kritizirati, ali s dobrom emocijom! Loša emocija vodi degradiranju i uništavanju samopouzdanja, a dobra vodi napretku.
Hay kaže još ovako:
Strah i psihičke napetosti mogu stvoriti čireve i bolne noge! (artritis)
Sve bolesti dolaze od nemogućnosti da se oprosti!
Ono što odašilješ vraća ti se natrag!
Love C.
xoxo
*Diaries su dio bloga koji prati život izmišljene djevojke. Svaka sličnost s pravim ljudima je slučajna.
photos:
Tidak ada komentar:
Posting Komentar